WINNETOU od Mire Oklobdžije

Ma u redu, nije sramota, bila sam klinac, još sam išla u osnovnu školu, čitala sam što i drugi, zašto da ne priznam. Mislim na Karla Maya i Zane Greya. Jedva sam čekala vratiti se kući iz škole da mogu nastaviti slijediti “Jahače rumene kadulje” ili “Grmljavinu stada”. (Peć u mojoj sobi je bila napravljena od smedjih keramičkih pločica; radila je na drva.) Ali od svih njihovih likova najviše su me okupirali Winnetou, njegova sestra Nscho Tschi i vjerni prijatelj i pobratim Old Shatterhand. Mogla sam tako sjediti satima na stolcu sa knjigom u rukama, ali to nije bila neupitna lokacija; u stvari, lutala sam prerijom, sa obližnjeg brežuljka gledala vigvame u sutonu, išla na rijeku po vodu, nosila mokasine i, prije spavanja (dok su oko nas mirno tapkali konji ne obazirući se na zavijanje vukova u daljini), slušala priče o hrabrim ratnicima koji, pod zaštitom Manitua, brane naše prostore. I još mnogobrojnije, o mudrim vračevima koji mogu objasniti sve tajne svijeta. Mi, Indijanci, smo znali da je sve oko nas živo, da svako drvo, bizon, orao ili stijena ima dušu bas kao i mi. I bili smo svjesni koliko su važni snovi. (Kako reče jedan poglavica u nekoj drugoj knjizi, nađenoj kasnije ali usvojenoj i prije nego što sam je našla, dok sam jos živila u Winnetouovom plemenu, “Moji mladi ljudi neće nikad raditi. Oni koji rade ne sanjaju. A mudrost dolazi kroz san”.)
Moje pleme u Zagrebu živjelo je poprilično drugačije i nije bilo lako preskakivati iz svijeta u svijet. Da ih malo približim, upisala sam se u jahaći klub (u biblioteku sam već bila upisana). Bio je na drugoj strani grada, na Kajzerici, pored Save. Nama, novima u klubu, bila su namjenjena dva stara i mirna konja – Vesko (koji je bio crn, baš po mom ukusu) i Javor (jos veći, smeđi, veteran davnih utrka). Sjećam se mirisa štala, mog tate kako ponosno gleda moj prvi uspon na konja, nesigurnosti i straha koje je trebalo savladati, pa potom želje da se nastavi dalje. I naši učitelji jahanja su imali svoje mudrosti. Jednom je moja prijateljica pala sa konja (što se meni nije nikad desilo; nisam bila tamo dovoljno dugo). Nije stigla reči ni “Jao”, a već su je podigli nazad u sedlo, uz objašnjenje “Ako poslije pada duže ostane na zemlji, čovjek ima vremena osjetiti strah i bit će mu mnogo teže pokuđati ponovo”. Mislim da su imali pravo, što se tiče jahanja i ne samo toga.
U istom period sam morala poštovati i rituale kulture u kojoj sam slučajno rođena. Neki su mi bili prihvatljivi, drugi baš i ne. Na primjer, mrzila sam kad su me vodili na šišanje i to frizerki koja mi je uporno objašnjavala da će mi od toga kosa brže rasti. (Ta ista osoba, godinama kasnije, uvjeravala me, uz uvredljiv smijeh, da sam joj u to vrijeme vjerovala, ali to nije istina; sumnjala sam već tada, jako.) Poslije njenog tretmana izgledala sam kao dečko ili srednjevjekovni paž, a ne kao prekrasna Indijanka sa dugim pletenicama i životom punim avantura kakva sam, naravno, htjela biti.
Kosa mi je porasla tek kad sam krenula u gimnaziju i naučila biti neposlušna. Bila je duga, razdijeljena po sredini, kako je nosila Nscho Tschi ali nista manje slična stilu poštovanom od strane hipija. Nekoliko godina je prošlo od života u preriji i škole jahanja; sada sam već otvarala neka druga vrata i tražila novu literaturu. Bez obzira na to, sjetila sam se Winnetoua, sa nježnošću, u to kasnije vrijeme, jednog dana u prepunom zagrebačkom tramvaju. Upravo smo stigli na Trg Republike, narod se gurao prema izlazu koji je blokirao neki veliki, poprilično pijani putnik. Ljudi su se gunđajući probijali pored njega. Kad sam ja došla na red i zakoračila da izađem podigao je glavu, pogledao me sa neskrivenim gnušanjem i promrmljao: “Kao da nam nisu dosta svi ti crnci po gradu, samo su nam još Indijanci falili”. A ja sam mu se osmjehnula jer mi je prva pomisao bila “Konačno me netko prepoznao!”

 

 

Ilustracija: Fabio Divo

 

Apsurdno je ali istinito da me moj prvi susret sa ksenofobijom – razgalio. Još nisam znala koliko je stvarna, jaka i sveprisutna i da će mi, tokom godina, postati stalni izvor nerviranja i centralna tema rada. Tog dana u ZET-ovom tramvaju se nisam naljutila. To je došlo kasnije, zbog drugih pijanih i treznih napadača na crnce, Indijance, susjede…. Zbog svih onih kojima se nimalo ne sviđa Winnetouv vigvam iako ga nikad nisu vidjeli iznutra (vjerojatno baš zato).
Uvijek mi je bila bliska anarhistička parola “Moja domovina je cijeli svijet”. Zanimale su me, kao što je iz gornjeg jasno, razne kulture i njihovi konfuzni kontakti pa sam kasnije studirala sociologiju i antropologiju. Nije nimalo čudno sto sam se sjetila Winnetoua. Čitava zbrka oko nas, poznatija kao “realnost”, ima neke veze i sa njim i svime što se oko njegovog lika i djela dešavalo. Kao što sve ima veze sa svim drugim i pokazuje kako je svijet, uistinu, mali.
U periodu 1962-1969 snimljeno je o tom indijanskom poglavici deset njemačkih filmova (u koprodukciji sa “Jadran filmom” iz Zagreba sa kojim je surađivala moja mama). Lokacije su bile oko Plitvičkih jezera, u kanjonu Zrmanje, blizini Krke i Vrlike, ispod Velebita (od kud je bio porijeklom moj tata). Poglavica i ostali su govorili njemački, indijanski ratnici su bili Srbi i Hrvati iz Krajine. Ovog ljeta, u zaleđu Novog Vinodolskog i u Gorskom Kotaru, snimala se nova verzija. U njoj apaškog poglavicu glumi albanski glumac, a njegovu sestru meksička glumica. Statisti su, naravno, “naši”, ma što to značilo. A neke scene su snimljene u Guvernerovoj palači u Rijeci (“Povijesni i pomorski muzej”), gdje je bilo moje prvo radno mjesto… Što više reči? Haug