U Vonderu, 26. januar
Sada je 11,25, ponedeljak, sitna kiša, vlažno i ne tako hladno. Svratio sam na pijacu Đeram i kupio 200 grama oraha, očišćenih, naravno, po ceni od 1.300 dinara kilogram. (Polutke oraha su 1.500.) Naručio sam produženu sa mlekom i čašu obične vode. Račun: 100 dinara. Jeftino.
Fotografisaao sam prednji deo kafane. U Vonder sam išao devedesetih, naječešće posle pijace. Pitam barmena, i konobara u isto vreme, kada je otvoren Vonder.
– 1997. To me veoma iznenadi. Činilo mi se da je sigurno bio otvoren pre 95. Vreme se skratilo. Drastično.
Sve je isto osim stolica koje su oduvek bile mešavina. Izgleda da su stare rasklimatane zamenjene nekim novijim, domaćim, naravno veoma polovnim. Na galeriji je mrak, samo sam uslikao stepenice. Od šporeta na drva bije prijatna toplota. I cela prostorija miriše na drva koja gore. Ali, u celom prostoru nije previše toplo. Moraš sedeti bliže šporeta da bi se ugrejao. Zidovi su i dalje oguljeni. Muzika se nije promenila. Vreme Net King Kola i Pletersa. Bilo je prazno kad sam ušao. Onda je posle petnaestak minuta ušao neki očajnik koji je imao sastanak sa drugim očajnikom. Malo mrmljaju, više ćute, puše i piju kafu.
Deluje kao “bivše” mesto. Nema WF-a, niti odvojene prostorije za (ne)pušače. Veliki natpis na zidu “BELGRAD/БЕОГРАД”. Da li je u pitanju bivši grad?
Nema ko da podvuče crtu između vremena prošlog i ovog sadašnjeg.
Ne idem u kancelariju jer imam važan sastanak u jedan. Jutros me je obradovalo pismo Nore iz Amsterdama. Poslala je svoje sećanje, uz fotografije, na holandskim. Tako ću i da postavim u Sećanjima uz objašnjenja na srpskom. Svako sećanje je zasebna priča što je veoma zgodno za predstavljanje i komunikaciju. Sinoć sam dobio pismo od Biljane, slikarke, o tome kako se vraćamo u devedesete i kako joj Dnevnik mnogo znači. Sa Biljanom sam se poslednji put družio 97. ili 98. u Regensburgu gde se tada održavala konferencija o Dunavu.
Okrivljeni Nikola Nikolić
Dobio sam juče od Duleta Pantera, koji skuplja ovakve stvari, skeniran dokument.
Nisam previše siguran da je dokument originalan i da nije napravljen kao karikatura vremena u kojem je nastao.
S druge strane, ova “karikatura” može biti skroz autentična. Mogu samo da zamišljam kakve su se ludosti odvijale te davne 1951. Sud naroda prolazio je kroz različite faze. Ne bih da komentarišem današnje pravosuđe, ali stanje je prilično strašno. Do mene, naravno, dopire samo piljevina razneta vetrom. Povremeno mi upadne u oko, ja ga protrljam i čujem priču o podmitljivosti, ograničenosti, neznanju, primitivizmu. Te priče su konkretne, ništa uopšteno, sa sve imenima i delima. Mogu samo da zamišljam šta sve znaju, i sa čime se suočavaju, normalni, pristojni ljudi iz ove oblasti. Kako uopšte mogu da ostanu normalni i pristojni?
Povereništvo unutrašnjih poslova NO-a V reona PREPIS
Rešenje:
Okr. Nikolić Nikola iz Beograda, rođen 1926. godine iz Beograda, bez posla, neoženjen, državljanin FNRJ, pismen, neosuđivan i nekažnjavan, nije pod istragom
KRIV JE
Što duže vremena nigde ne radi, a neće ni da se zaposli, već život provodi u besposličarenju i skitnji, viđa se u razna nepoželjna društva, pored toga ima motor koji nemilosrdano upotrebljava i troši benzin, pa se zbog toga
KAŽNJAVA
Kaznom lišavanja slobode 90 (devedeset) dana (25. I 1951.)
Ovde je denunciranje i kažnjavanje za nepostojeću krivicu deo opšte tradicije. Dovoljno je videti naslove većine novina pa da ti se okrene želudac. Za počinjene nepravde i zlo retko se sudi pravim krivcima. Obično se obeleži neka grupa, ili par ljudi, pa se njima pripiše sve što je ikada krivo urađeno. Tajni policijski dosijei neće skoro biti otvoreni, a i kad se to desi već će biti uklonjeno sve što bi moglo da pokaže pojedinačnu odgovornost. Niko ovde ni za šta nije odgovoran. Svi su izvršavali svoje dužnosti i zadatke.
Vidim da se proslavlja 111 godina od pokretanja “Politike”. Na brodu. U “Politici” sam radio osam godina u kulturnoj rubrici. Otišao sam u februaru 1996. Pre toga, oko pola godine, nije mi bilo dozvoljeno da objavim ni retka. Čak ni ono što smo u novinama zvali “čvarak” – najavu od četiri, pet redova, potpisanu inicijalima. Svakog dana sam dolazio na posao. Čitao sam i ispravljao tuđe tekstove. Plata mi nije bila umanjena. Da sam mogao da pišem verovatno ne bih napustio novine. Ko zna kakva bi bila moja novinarska karijera. Intervjusao sam mnoge poznate pisce i intelektualce iz celog sveta: od Alena Ginzberga, Edgara Morena, Agneš Heler, Ričarda Rortija, pa do Maria Vargas Ljose. Sa mnogim piscima sam se veoma sprijateljio i ostao u vezi godinama. Neki od mojih sabesednika su načisto poludeli – poput Eduarda Limonova, kojeg kao pisca i dalje veoma cenim, mnogi više nisu živi… Nepravda koja je počinjena prema meni nije ništa tako veliko i strašno da bi se od toga pravila posebna priča. Neko može da kaže da sam se, u stvari, spasao jer najgore u “Politici” je tek dolazilo. No, to je naknadna pamet, to nema veze sa onim što se tada desilo.
– Kako da ne!
Ko je to rekao? Ja? Bože sačuvaj, to nije oblik kojim bih nešto prihvatio.
Ipak mi reči zvone u ušima. Možda je to odjek nekog drevnog slaganja koje je iskočilo iz dubine memorije i nikako da nađe uporište. Kad bih odredio autora znao bih i o čemu je reč.
Možda je to čuveni Hendrik Hefgen koji je iz “Mefista” proleteo kroz prostor i vreme i našao se u ulozi glavnog i odgovornog urednika “Politike”. Hendrik Höfgen lik iz romana (stvarna ličnost je Gustaf Gründgens).
Pravi, nemački Hefgen, ipak je, kako kaže istoriografija, nekoga spasao. Reč je o Ernstu Buschu, čuvenom glumcu, interpretatoru Brehtovih songova, junaku nemačkih kabarea dvadesetih godina, ubeđenom komunisti, učesniku u Španskom građanskom ratu… Kad su Nemci okupirali Belgiju uhapsili su Buscha i poslali ga u logor odakle ga je izvukao upravo Mefisto Klausa Mana. Koga je spasao naš Hendrik Hefgen?
Osim toga, svako poređenje između izvornog lika i ovog srpskog mitomana deluju prilično frivolno jer je srpski junak drugorazredni Ostap Bender a ne neka veličina. Osim, možda, u denuciranju i sposobnosti preživljavanja. No, ne bismo smeli da potcenimo veštinu preživljavanja. To nije samo preživljavanje, možda je preživljavanje pogrešna reč, već veština uspešnosti. Preživeti se može sa malo. Preživeti se može neprimetno. Tek ćemo otkriti šta je preživelo na Marsu.
Ima tu još jedna opasna greška. Hendrik Hefgen je u službi Adolfa Hitlera, jedinstvenog opsenara i hipnotizera čije ludilo i surovost nemaju poređenje, dok je “naš” urednik u službi običnog komunističkog apartčika, čoveka kojega su izvanredne okolnosti gurnule u prvi plan. Zajedno su jahali na talasu opšte destrukcije i propasti. Pravili su novu stvarnost po svome ukusu i meri. Ne zna se da li su ih više podizali sopstveni nacionalisti ili nacionalisti sa druge strane.
Mnogi su ga znali samo kao Struja. Danas je to ime sve manje u upotrebi.