U bolnici, 19. jul 2018, četvrtak

U utorak, 10. jula, bio sam primljen u bolnicu. To je jedan od onih ličnih, dramatičnih trenutaka, od kojih sa jedne strane strepiš, a sa druge se nadaš da će upravo on razbiti sve mračne oblaka i strahove. Početak lečenja!

Bolnica je poznata, vrhunska, u staroj zgradi preko puta kliničkog centra. Dovezao me je moj stari prijatelj, taksista Žare, dok je Ivan došao pravo noseći podebeli dokumentciju i uput. Onda sam se sa Ivanom popeo na sprat gde nas je dočekao ljubazni doktor B. koji me je odveo do sobe i praznog kreveta. Soba sa sedam kreveta. Svi kreveti (osim moga)  popunjeni. Stariji muškarci – prosek oko 60 godina. Sa moje leve strane je najstariji, a sa desne najmlađi. Ovaj najmlađi, mislim da nema još 50, izgleda najslikovitije: tetoviran po celom telu. Iz Jagodine. Ne mogu još da legnem jer još nije stigla čista jastučnica. Sedim na rubu kreveta. U pižami koja je specijalno kupljena za ovu priliku. Ne sećam se kad sam poslednji put imao pižamu. Nema još osam sati.

Jedva čekam  intervenciju. Pre toga: ništa jelo, ništa piće. Naravno, niti sam gladan niti žedan.  Pita me glavna sestra da li sam obrijan. Naravno da nisam. Onda to na brzinu uradi jedna sestra. Zamolim je da zatvori vrata od hodnika. Posluša.

Desno od moga kreveta, preko puta, u samom uglu, namešten je viseći televizor, stari, crni, debeljuškasti. Upaljen i dosta glasan. Daljinac je, naravno, kod tetoviranog. Tv Hepi, ima li ičega goreg? Upravo je na programu jedan od onih kretenskih razgovora Milomora Marića u kojem  on divani sa nekim kriminalcem koji sve zna. Pogotovo da je glavni regionalni narkodiler, koji je trenutno na višegodišnjoj robiji u Srbiji, potpuno nevin i da je pravi krivac taj i taj. Marić se cinično kezi, u stilu: ma šta mi reče, ali se ni jednog trenutka ne suprotstavlja budalaštinama koje valja sabesednik. Svi su sigurni jer su na svome. Sve teorije zavera su u toku. Mediji su slobodni i demokratski jer svaka protuva može da dobije prostor da lupeta šta hoće. Očekujem da uskoro krenu da nastupaju osporavatelji evolucije, ravnopločari, negatori holokausta, pristalice Golog Boga Sunca, Golog Otoka, snage Rusije, rasisti i pravoslavni fundamentalisti, jer… pobogu, valjda smo demokrate, o svemu može da se javno razgovara. Ko je protiv toga taj je protiv demokratije. Koji skotovi! Ignorancija i njeno povlađivanje danas su najveća opasnost za demokratiju, za normalan i pristojan život. Postoje vrednosti i činjenice koje su iznad svake rasprave. Ali Hepi vlada ne samo ovom bolničkom sobom nego i ovim delom sveta.  Nema protesta. Ljudski muk. Ispod televizora leži čovek koji mi se čini da je u najtežem stanju. Žmuri. A televizor melje.

Oko jedanaest, u međuvremenu je stigla jastušnica, krećem. Zamolim mladog i simpatičnog tehničara koji mi je namestio braunilu (vrlo vešto) da utiša ili ugasi televizor. On uzme daljinac od Jagodinca, koji je u međuvremenu zaspao i ugasi ga. Zajedno sa jednim fizikalcem guraju moj krevet, ja idem pored njega. Lift: pa u prizemlje. Još uvek nije završeno renoviranje podzemnog hodnika kojim bi se moglo direktno ići u susednu zgradu gde će biti obavljena intervencija. Guraju krevet između automobila i pešaka. Nije daleko ali nije ni tako blizu. Truckavo. Samo pomislim: ovim će me putem vratiti. Brzo me prime, bez ikakve papirologije, jer je sve unapred pripremljeno. Sala je bez prozora. Stavim gaće i donji deo pižame ispod glave. Onda me nameste. Pojavi se profesor sa maskom. Kažem mu: dobar dan, a on uzvrati.   Napipa mi aortu na slabini desne noge. Osetim kratak ubod lokalne anestezije. Onda je otvorio aortu i ubacio kateter. (Naravano, ništa od toga nisam video.) Pokrili su me zelenim čaršavom. Asistentkinja je rekla da kad kaže da ne dišem, ne dišem. To se zove saradnja. Ubace mi kroz kateter kontrast. To osetim po vrućini koja počinje da se širi telom. Pokušavam da uspostavim neku mantru. Na primer: om mani pad me hum! Ne ide. Bolje je: po šumama i gorama… Osluškujem. Čujem kako profesor za sebe kaže nešto poput: sunce ti božije. Pa se sav skamenim. On traži delove koje ubacuje u kateter. Učini mi se ka kaže: kobra. To zvuči dobro: smrt skotu! Onda fiziološki rastvor, pa nešto posebno. Dva puta kažu da ne dišem i ja ne dišem. Iz susedne prostorije, a sve deluje pomalo magacinski, začuje se Azra. Mislim: A Marina, ko Marina… Podigne me pesma. Ubrzo su gotovi. Izvuku katetere iz mene. Nikakv bol, nikakva neprijatnost. Pitam profesora: da li je zadovoljan. – Jesam, sve smo zapušili, odgovori. Ja se onda našalih da će oni sada da idu n slobodu a ja ću do sutra biti u vlasti Hepi televizije. – Nije valjda da samo to puštaju. – Uglavnom. Zahvalim im se na profesionalizmu, ljubaznosti i Azri pride. Profesor se nečujno izgubi.  Onda je asistent tamponirao otvor na aorti. Dugo je pritiskao pesnicom, a onda stavio debelo klupko gaze koje je zategao i zalepio dugačkim flasterom. Zajedničkim snagama prevalili su me na moj krevet. Noga, na kojoj je urađene intervencija ne sme da se savija, ili prekršta od sutra ujutro. Asistent, tridesetogodišnjak, pričljiv i veoma simpatičan, prekri me čaršavom i dade dve plastične boce fiziološkog rastvora da ih držim preko gaze, i izgura na hodnik. Reče: sad će doći po vas. To “sad će” malo se odužilo, ili sam ja to tako doživeo. Najzad se pojaviše poznata lica i počeše da me guraju/vuku između automobila, parkiranih, i onih koji se  kreću, pešaka i žardinjera. Stalno sam imao osećaj da ćemo se sudariti sa nečim. A i truckavo je bilo. Prilično.

I eto me: lift, pa treći sprat, pa moja soba. Uguraju me izmešđu dva metalna ormarića, između čiče i praznog kreveta tetoviranog. Kažem svima da je sve bilo ok, posebno onom koji je smešten ispod televizora jer i njega uskoro čeka embolizacija. Nema bola, ne brinite se! Televizor i dalje ugašen. Medicinska sestra  prikopča  fiziološki rastvor na braunilu. Zamolim je da mi da i nešto protiv bolova jer osećam nelagodnost ispod dijafragme i na leđima. Ubaci bez reči buskopan. Ona kaže: nema jela, nema pića, nema ustajanja do sutra ujutro. Za mokrenje mi ubaci plastičnu “gusku” ispod čaršava. (Pižama i gaće su mi i dalje ispod jastuka.) Ne mogu da piškim u gusku, pomislim, piškiću kad ustanem.

Obiđe me ljubazni doktor B. koji prenese da je sve ispalo odlično i da eventualno uveče mogu da popijem malo čaja.

Dremam. Omamljen sam. Menjaju se flašice sa infuzijom. Krevet je podignut, što je u redu, ali čaršav klizi niz dušek, zajedno sa jastukom, pošto  nema pravu navlaku već su umesto toga napravljeni neki improvizovani čvorovi. Noge mi vire iz kreveta kao da sam dvometraš. To je malo neprijatno jer mi ahilove tetive leže na metalnim šipkama. U neko doba krene rasprava o večerašnjem prenosu sa fudbalskog prvenstva. Igraju Belgija i Francuska. Većina navija za Belgiju jer su Francuzi svinje. Naravno, zbog Kosova.

Zaboravio sam da celog dana, od ranog jutra (ja sam ušao u sobu pre pola osam) zvone mobilni telefoni. Svi ih imaju. Neki i po dva telefona. Ja sam svoj odmah utišao kad sam ušao u sobu i nisam ništa menjao. Čiča pored mene ima najglasniji telefon. Razgovori nisu dugački, svode sa mrmljanje. Ćerka, žena, ćerka, žena…

Za ručak je bila bistra supa i gulaš sa krompirom i šargarepom. Prejak miris gulaša, odnosno ukuvanog luka. No salad!

A za večeru, koja se deli oko šest sati, samo testo, jogurt i čaj. Tad uzmem mlaki čaj od nane i popijem pola čaše.

Kad se narod najeo počeo je da se opušta. Krenule su političke priče. Najglasniji je tetovirani. On jebe majku žutima i komunistima i veliča aktuelnu vlast. Ostali kažu da je sve propalo jer nema države. To oko države je ujedinjujuće. Šta se sve može postići kad se složimo oko toga da nema države! Tu su i prokleti Šiptari, Hrvati, Cigani, Turci… jedan poduži spisak onih koji su nas dovde doveli. Đinđić je stradao jer je šurovao sa kriminalcima. Mada, nikoga, u stvari, ne zanima politika, daleko su oni od toga da se time bave, zna se da su kriminalci i političari isti… Ćutao sam zatrpan glupostima, kompleksima, neznanjem , arogancijom.

Onda je došlo vreme za utakmicu i jedini lep trenutak bila je Marseljeza jer je to jedina himna na svetu koja ima puni, i pravi, smisao.

Jebo te… gde sam dospeo!

Nije to, na žalost, samo bolničkao soba.

Pozaspali su pre kraja utakmice. Neko je uzeo daljinac i ugasio televizor. U deset sati ugasilo se glavno svetlo. Prozor koji je celog dana bio otvoren zatvorili su. Osećao sam da se gušim. Nisam imao temperatura. Sestra mi je rekla da ne smem da ustajem pre jutra. Pitao sam je: u koliko sati je jutro? – U pet, šest!

Negde oko ponoći morao sam da piškim u gusku. To je ispalo prilično teško i bolno jer sam morao da se izdignem i okrenem na levu stranu. Jedva sam uspeo. I osetio veliko olakšanje kad sam pažljivo spustio plastičnu posudu na pod pored kreveta.

U četiri sata sam bio budan i polako obukao pižamu. Nisam imao problema sa kretanjem do toaleta. Normalno sam pišikio, umio se, oprao zube i odmah osetio da život ima smisla.

U sedam sati je moj sused, tetovirani, koji je bio veoma uredan, počeo da grickalicom seče nokte. Cak, cak, cak, cak… prvo na rukama a onda pređe i na noge. Nokti frcaju na sve strane. Nemam pojma da li je neki stigao i do moga kreveta.

U osam sati ujutro došao je Ivan po mene. Doneo mi je odeću i cipele. Presvukao sam se uz njegovu pomoć, seo na krevet i čekao dok nije sredio papirologiju. Pozdravio sam sve prisutne cimere iz sobe (tetovirani je bio odsutan) i poželeo im što brže ozdravljenje, rukovao se sa čovekom ispod televizora i još jednom mu rekao da embolizacija nije nikakav problem i da će sve sigurno biti dobro, a onda, brzo, brzo, prema izlazu. Lift je došao po nas potpuno telepatski.

U prizemlju je Ivan preuzeo kompletnu dokumentaciju i predao otpusnu listu. Pozvao sam Žareta da dođe po nas. Dok sam još sedeo u čekaonici jedan stariji čovek je video vatu i flaster na mojoj nadlanici, tamo gde je bila braunila i veoma prijateljski zapitao: vadili su vam krvi? – O da su samo vadili, mnogo više toga su ubacivali!

Nisam mogao više da čekam u hodniku pa smo izašli napolje, na sunce. – Ajdemo malo niže, sećam se da su me vozili u krevetu pored nekih žardinjera.

Pronađemo žardinjere, ja sednem na jednu i za pet minuta tu je bio Žare. Pravac: kuća!

Dok prolazimo kroz lavirint kliničkog centra setim se jedne stare kuće u Puli i natpisa na njoj: “OPREZ sklona padu”.  Ovde je spolja sve mnogo bolje očuvano. I zato mnogo opasnije.