Trgplatz, 26. april, utorak

Rekoh da ću posle izbora 24. aprila početi da pišem “Berlin Aleksandarplac”. To je bila prva reakcija, potpuno nagonska. Ideja da se pišu već napisane knjige je stara,  Borhesova. Kod Borhesa se pojavljuje novi autor “Don Kihota”. Ono što je posebno zanimljivo to je da nije u pitanju jedna od verzija Don Kihota već baš ona napisana, Servantesova. (Postoje stotne verzija poznatih, i manje poznatih knjiga, u kojima se variraju likovi, radnje i mesta. To je u umetnosti sasvim normalno.) Mislio sam, naravno, na “Berlin Aleksandarplac” Alfreda Doblina. Sećam se knjige, a još snažnije Fasbinderove serije.

Kad smo osamdesetih gledali ovu seriju bili smo prilično potreseni. No to je osećanje bilo prevenstveno umetničke i istorijske prirode. Nije imala baš veze sa našom stvarnošću. Da će se i naš svet pretvoriti u opšti metež, nasilje i propast to nam nije bilo ni na kraj pameti. Znali smo da je Nemačka podeljena na dva dela. (A svet u najmanje tri.) U  većem, zapadnom delu Nemačke, živelo se normalno, sređeno i bogato, tamo su otišli mnogi naši poznanici i priatelji da rade i žive, a u drugoj, manjoj i siromašnijoj Nemačkoj, vladala je strahovlada tajne policije, diktatura partije i sporta. Tamo je živeo Trabant! Nisamo previše razmišljali o tome kako će se i to uskoro promeniti.

Naša uljuljkanost beše spontana posledica mirnog i sređenog života u kojem je, to je istina, bilo izvesnih problema i gadosti, bilo je i nepravde i laganja, ali smo stalno zamišljali da će sa promenom generacija, i sve većim otvaranjem zemlje, i to doći na svoje i da ćemo kroz deset, dvadeset godina biti mnogo bliži Danskoj nego  Bugarskoj.

Naše gađenje od nacizma  i svake vrste totalitarizam bilo je izgrađeno nekako prirodno, bez uplitanja škole i roditelja. Što sam bio stariji to sam bio kritičniji prema našem modelu demokratije i onome što je on predstavljao u različitim karmama života. Fasbinderova slika Berlina uoči nastupa nacionalsocijalizma bila je fascinantna u svakom pogledu. Franc Biberkopf, glavni junak “Aleksanderplaca”  ne samo da nije razumeo društvene mehanizme nego ni samog sebe. Još manje je bio u stanju da se kontroliše. Njegova vera u izvornu ljudsku dobrotu povremeno deluje ne samo naivno do deblinosti nego i pokvareno. Stalno su tu neke spoljne sile, neki neverovatni usud, koji ga baca tamo – amo. Takav je i svet oko njega. Ne postoji način da se ne samo kontroliše nego i da se shvati šta se napolju dešava. OK, veliki gutaju male, jaki lome slabe, neprekidna je trka za preživljavanje, ali ljudi i dalje kuju planove, nadaju se promenama i čudima koje će uz pomoć neke sile da ostvare. Levica, desnica, nacionalisti, anarhisti, makroi, kurve, gospoda i gospođe, proleteri, razbojnici, umetnici …  koja bulumenta.

 

 

13096100_10154233340311122_2366241765741856879_n

 

Udahnem i ispustim prve reči:

 

Beograd Trgrepublike

 

 

Ali ako quak napadne  skvik ili šaš udari na vlas teško je zamisliti da bi Djed Som i dalje mirno ležao u mulju Rakovačke reke i brojao mehurove koje ispuštaju punoglavci. To je činjenica.

 

– Vidite i sami kako se stvari razvijaju, reče Prvi Taksista polupijanoj družini na Crvenom Krstu.

– Ništa zato, uvek možemo da se odmetnemo, reče Štrokavi.

 

Rečeno – učinjeno!

Jedna se grupa odmetnula na Avalu, druga na Adu Ciganliju, u stvari celim, mada ograničenim, slivom Save – od Ostružnice do Ade, treća se dokopala Jojkićevog Dunavca. Četvrta grupa, najradikalnija, uostalom, uspostavi bazu u samom gradu – oni su trebalo da budu udarna pesnica nove reformističke Revolucije.

I tako je istorija reka i gradova krenula svojim tokom.

 

 

Bilo je to u vreme neposredeno posle smrti velikog gospodara kada su se mnoge male gazde i gazdice raspomamile i započele rat do istrebljenja. U našem kraju je najjači bio izvesni Skrbni Skrbnik, trgovac žitom, skrobom i maloumnim ženama. Retko se pojavljivao u javnosti, osim na “malom ekranu” koji je od pre izvesnog vremena bio jedina veza izmedju jave i sna. Ja sam Skrbnika poznavao od ranije. Mislim iz gimnazije koja je u vreme moje mladosti ponosno nosila ime Moše Pijade. Moša Pijade je bio ne samo blizak sa Titom nego i  stariji od njega što je kasnije izgledalo kao čista fantastika. I druge stvari su, medjutim, što je više vreme prolazilo, izgledale kao čista fantastika.

Na primer: izgled prve Skrbnikove zalagaonice u koju sam zabasao sasvim slučajno – kao podrška mome rano obudovelom prijatelju, po profesiji i vokaciji genijalnom matematičaru. Izgledalo je kao da je ovaj počeo temeljno da rasprodaje stvari iz sopstvenog stana. (A imao je neku crkavicu od koje je ipak mogao da preživljava.)  Zalagaonica je, to mi je odmah palo na pamet, ličila na nutrijinu iznutricu. Ne znam da li je neko od vas nekada boravio u unutrašnjosti nutrije – a nutrija je samo pacov, makoliko skupocen bio, i teško je zamisliti da se čovek, bez obzira na telesnu građu, pogotovo više ljudi, nađu u njemu – mada, sve su to čista nagađanja – siguran sam da se u nutriju može bezbedno ući samo uz pomoć tanke sonde na čijem je kraju stakleno oko ili kamera. E u takvom jednom prostoru Skrbnik je počeo da zida svoje moćno carstvo – kombinaciju seljačke prepredenosti, gramzivosti i totalitarističke pompeznosti. Naravno, bilo je mračno – ne samo zbog štedljivosti nego i zbog atmosfere tajnovitosti, straha i želje da se što pre obavi posao. Kad jednom uđete u njegovu zalagaonicu želite istog časa da je napustite. I svaka trgovina bila je trgovina na kojoj ste sigurno gubili. A opet ste, iako prevareni, osećali ogromno olakšanje što ste u njoj nešto obavili i živi izašli na svetlost dana. Ko se uopšte usuđivao da se u nju vrati i otkupi založene stvari. Tako su one u bescenje odlazile. U levak dobiti svakog se dana u džepove Skrbnika ulazilo sve više zlata, odnosno deviza. Kada je Skrbnik postao guverner grada, a posle godinu dana i Predsednik cele zemlje iz  sliva reka i gradova, nije bilo ništa normalnije nego da počnemo da uzdišemo i da se vajkamo kako nas je mrcina sve osiromašila i ponizila.

Znam da nije bilo nekih velikih batina koje smo dobili od Skrbnikovih batinaša, tu i tamo poneka šamarčina i šut u dupe, ali je već sama pomisao da  možeš završiti u nekoj od njegovih zalagaonica, izazivala  navale straha i paranoje tako da se ideja o otporu pretvorila u čistu verbalnu onaniju. Ja bih o ovome još mnogošta mogao da ispričam ali mi je nekako neprijatno jer se i sam osećam krajnje besmisleno, kao da je reč o nekom drugom i drugačijem, kao da mi je neki demon posisao svu pamet i energiju… Jest, tako je to kad čovek osiromaši i kad padne na one grane kad su mu samo par stvari na pameti: šta će sutra jesti i kako će se ugrejati.

 

Eto mene u partizanima. Prešao sam reku, tamo gde je najveća i najjača, kao da sam i time hteo da pokažem koliko sam odlučan u svojoj odluci da se pobunim. Pobunjeni je čovek pobunjeni čovek! (O tome palamudi neki francuski filozof koji je pred ženom bio manji od makovog konca.)  Stalno razmišlja o tome gde je pogrešio i da li će pobuna da propadne. Mada, i dalje se nisam otarasio ona dva odvratna pitanja: šta ću jesti i kako ću se ugrejati.

U finom i sređenom svetu, da ne kažem životu, čovek može da razmišlja i o drugim stvarima: kad će se okupati, gde će provesti nedeljno poslepodne, ili kako će zadovoljiti svoje seksualne potrebe. U šumi, odnosno u partizanima, samo je jedna stvar bitna: da vas ne uhvate. Zato se neprekidno toliko priča o slobodi i životu posle trijumfalne pobede.

Naša je grupa bila prilično izolovana – pre svega zbog konfiguracije terena – mnogobrojnih pritoka, kanala, močvara ali i strašnih rojeva komaraca. Bili smo na udaru ne samo Vladinih snaga nego i stotina retardiranih lovaca i ribolovaca kojima je ova drevna privredna delatnost bila osnovni izvor prihoda. Naše su prisustvo oni doživljavali kao remetalački faktor koji nije imao nikakve veze sa prirodom i društvom. Optuživali su nas ne samo da im razgonimo divljač i ribu nego i da se bavimo krivolovom. Bog mi je svedok da smo živeli u savršenim skladu sa prirodom i da nismo imali vremena ni da pecamo, ni da lovimo i da smo istovremeno bili tihi i nevidljivi kolikogod je to naša ljudska narav dopuštala. Možda smo malo zasrali njihova sveta lovišta ali teško je zamisliti gerilce kako podižu poljske klozete gdegod se maknu. Česte potere, bombardovanja i zaprašivanja iz vazduha, svakako su unosili nemir i nespokojstvo i uticali na divljač ali mi smo za to bili najmanje odgovorni.  Revulucionarna borba, jasno je, ima svoju cenu i zahteva određena odricanja.

Naravno, nije sve bilo tako crno i neprijateljsko. Imali smo i mi svoje pomagače i simpatizere. Na primer: učitelj u selu je imao dva sina od kojih je jedan (bistriji) studirao pravo. Taj, student prava, mislim da je tada bio na drugoj godini, skupljao je novine i ostavljao ih svake nedelje u jaruzi kod zadnje autobuske stanice. Mala Katarina, udovica direktora zem.zadruge koji je umro u zatvoru zbog navodne pronevere, ostavljala je stari hleb, šećer i so u skrovište u trulom alaskom čamcu na obali reke. Lokalni pop je nekoliko puta, kada je video da kreće velika potera, zvonio kao lud. Mada, to je bilo danju. Noću nas nije upozoravao, rano bi legao, odmah posle prvog tv dnevnika. Skrbnik nije hteo da se svađa sa našom crkvom. Ljubio je svim popovima ruke, ali pare im nije davao. Govorio je da svako radi svoj posao. To je značilo da  noću nismo mogli mirno da spavamo.

Znam da vam sada sve ovo izgleda ludo i naivno. Posle svega što se desilo svako je neizmerno pametan i mudar pa ovih dana samo čujem coktanje čuđenja i neverice. Te: Skrbnik je bio neizmerno slab i nesposoban, te sve je bilo trulo i palo bi samo od sebe, te mi se, u stvari i nismo borili već su sve obavile Velike Sile… Gomila gluposti. Jest da nismo imali ni svoju Neretvu, ni svoju Siera Maestru, ali herojstva i borba često i nije nešto tako borbeno i heroično kao što to iz daljine izgleda. Naš je najveći problem bio u tome što su  najveći kritičari našeg pokreta upravo oni koji su se protiv Skrbnika dosledno i hrabro borili od samog početka njegove vlasti onako kako mi to nikada nismo umeli: iz daljine, sa distance. Tako su oni mogli da vide ono što je nama, iz svakodnevne bede i straha, iz neposredne blizine, stalno izmicalo – da svojim strahom i konformizmom mi, u stvari, hranimo monstruma kojeg smo nesvesno sami stvorili.

A da je i straha i konformizma bilo – bilo je.

Ja sam se, na primer, jednom toliko ponizio da sam zbog deset smrznutih pilića potpisao da ću izaći na izbore iako sam znao da su oni skroz namešteni. Piliće sam dobio u firmi u kojoj sam tada radio. Čekao sam u redu pet sati. U zadimljenoj maloj prostoriji bilo nas je pedesetak. Kad sam iz ruku predstavnika sindikata dobio kartonsku kutiju izlepljenu debelim žutim selotejpom pilići su već uveliko počeli da se otapaju. Kasnije sam, uguravši se u prepuni autobus, zauzeo strateško dobro mesto na zadnjoj platformi. Priljubio sam nos uz staklo i celim telom pritisnuo kutiju na zid autobusa. Posle pola sata drmusave vožnje osetio sam kako se karton cepa i pilići počinju da klize niz njega. Onda sam morao karton da podignem uvis i da ga poduhvatim odozdo. Tako je moj nos dodirivao umesto stakla vlažni, krvavi karton. Kad sam u neko doba došao kući ceo sam bio krvav i sluzav. Ali nijedno pile nisam izgubio. I svi su se divili mojoj dovitljvosti i upornosti.

Takva, i još gora poniženja, doživljavali smo na svakom koraku.

  • Ko vam je kriv, poručivali su nam iz daljine, sa obala Azorskog i Kalifornijskog mora, kad se na vreme niste izmestili.
  • Jest, svi smo mogli da se izmestimo! Malo kurac!

Recimo,  Belamor kanal, koji povezuje ono što je gore i ono što je dole, ono što je levo i ono što je desno, on je napravljen mnogo vekova ranije. I njega su gradili nezodovoljnici i probisveti koji se na vreme nisu izmestili. Posle svega, ostala je ne samo strašna istorija nego i kanal. Kapitalni saobraćajni objekat.

Naš Skrbnik nije imao takvih ambicija. Najviše što je uradio bilo je sređivanje trotoara i parkova. Premda i park može biti izvor ozbiljnog bogatstva i sigurne egzistencije, pogotovo kad dobijete pravo na održavanje i eksploataciju nekog dobrog spomenika. Recimo »Zahvalnost Francuskoj«. To je jedna grdna crna kamena žena, postavljena na visoki postament od belog mermera, a oko spomenika cveće – većinom dan i noć i seljačka kadifica. I šta si morao da radiš: da zalivaš i održavaš cveće, da paziš da neki mali manijak ne naškraba nešto na belini kamena, ili nedajbože da se  posere nasred staze kojom su dolazile strane delegacije da polože vence. Kogod je hteo da se fotografiše ispred spomenika morao je da plati, čak su i vodiči koji su dolazili sa retkim grupama stranih turista morali nešto da plate. Zanimljivo je da se najviše plaćalo konzervama sardina. Čokolade su bile veoma retke. (Njih su čuvali za spomenike srpskim pesnicima.)

Malo sam zastranio pričajući o Skrbniku i njegovim poslovima, premda je priča o parkovima veoma zanimljiva, i značajna, zbog toga jer se prva klica otpora javila baš na takvim javnim mestima.

 

Franc Biberkopf duboko udahnu vazduh pre nego što će izaći na poslednjoj stanici dvadesetsedmice. Tresao se od uzbuđenja. Trg republike beše okupan u bogato aprilsko sunce. Kao da je sve čekalo na njegovu odluku. Park kod  Manježa je mnogo fino mesto.

Prihvatio je. Nema ništa drugo što bi se moglo reći o njegovom životu.