Sveti Nikola i Pinokio, 19. decembar
Čekam u redu u pošti. Potpuna tišina osim glasa jedne starije žene na šalteru koja se raspravlja sa službenicom. Njen glas odjekuje. Hoće da uplati u dinarima račun za grobljanske usluge u Hrvatskoj. Znači: da u Srbiji plati u dinarima ono što će u Hrvatskoj biti konvertovano u kune. U svakoj drugoj prilici to bi bila normalna finansijska transakcija. Ovde se, međutim, javljaju razne asocijacije i osećanja. Grobnice odavno napuštene rasute su posvuda po svetu. I sam na Novom beogradskom groblju vidim grobnice koje niko godinama ne obilazi. Negde jedini ostavimo cveće pored žive i zdrave familije. Grobnicu će da naslede oni koji je nikada nisu obišli. Tada če, verovatno, neko morati da plati i grobljansku taksu. Ali usamljena grobnica u Hrvatskoj, za koju grobljansku taksu plaća neko u Srbiji, otvara jedno mnogo dublje i bolnije značenje. Reč je o žrtvama i krivcima na obe strane, o nevinim i zločincima, o pristojnosti i prostakluku, o osećanju neprijatnosti, nesigurnosti i nemoći. Osećam se neugodno što cela pošta sluša intimni problem jedne žene. Ljudi su nestrpljivi, ljudi bi da se ta priča, i ceo problem, što pre uklone, da se red ubrza, da se što pre podigne novac ili plate računi. To nestrpljenje da se prekine izlaganje svakog tuđeg problema, da se ide dalje bez osvrtanja, to je nešto tako, tako svakodnevno da postaje prilično nepodnošljivo. Ne bih to nazvao čak ni bešćutnošću jer bi ona iziskivala razumevanja o čemu je reč. Pre je reč o odsutnosti.
Službenica na šalteru tako brzo ukucava podatke i gura račun u printer, potom ga iz njega vadi, udara pečat, cepka, sklanja u stranu, onda ponovo to isto, i tako bezbroj puta, tako da sam u jednom trenutku “video” kako su joj se prsti isprepleli u neku vrstu nerazmrsivog čvora. I šta sad? Kako će da radi kad su joj prsti srasli u tom grču? Ko će da reši ovaj problem? Šefica pošte ili hirurg?
Pre mnogo godina sam, prolazeći pored jedne samoposluge u kojoj je bio popis, možda baš novogodišnji, video jednu veoma lepu devojku, nalik Rafaelovoj muzi, kako odsutno prebrojava čepove od plute. O tome sam napravio jednu malu priču o besmislu života. Danas se “brojanje čepova” umnožilo i proširilo. Nema ni traga nekog novog humanizma. Istovremeno, potpuno je passe povesti priču o otuđenju. Ideja otuđenja odnekud je povezana sa levicom i Marksom. Za mene je to uvek bilo bliže psihologiji i kulturi nego ideologiji.
Danas je Sveti Nikola, slava Ćurgusa. Poslednjih godina idemo na slavu kod moje drage rođake Rade koju često, iz šale, zovem tetkom. Moj otac nikada nije slavio slavu, kao ni majka, uostalom. Ja nikada nisam bio religiozan. Ali slave sam uvek poštovao, a kao tradiciju porodičnog okupljanja, i voleo. Rada uvek nasprema čudo od hrane. Uvek je sve savršeno. Atmosfera je uvek prijatna. Neke rođake viđam samo za slavu iako se uvek dogovaramo da ćemo se sigurno videti i drugim prilikama. Te druge prilike nikako da se dese. Zvone telefoni sa raznih strana. Obavezno se javi Branko, univerzitetski profesor matematike iz Sietla, onda rodbina iz Bosne. Čujem kako Rada razgovara sa rođakom kojemu je otac poklonio svoj omiljeni ratni trofej: nemački automat “pikavac”. (Meni ništa od oružja nije ostavio, kao ni bilošta drugo osim sećanja. Sasvim dovoljno, ne žalim se.)
Nalazimo se u našem sećanju kao u kitovoj utrobi. Uvek su me fascinirali Pinokio i Jona. Tek u ovim godinama počinjem da razumem šta bi to mogla da bude utroba sećanja. Kako može da nas zatvori i zarobi.
I dok sam pisao o mome najranijem sećanju o kitu u Beogradu, što se odigralo davne 1953, kada sam imao četiri i po godina, ta scena gde sam sa ocem stajao na snegu ispred ogromnog kita koji je bio postavljen na kamionu, kao da sam imao sasvim nejasne obrise o tome da je priča o kitu, napunjena najrazličitijim bizarnostima i senzacijama, u stvari priča o onome što uspevam da zadržim poslednjim snagama da ne bi potpuno nestalo u okeanu zaborava.
Priča o Pinokiu morala bi pažljivije da se pročita. To nije samo priča iz našeg detnjstva, i o našem detinjstvu, već i o tome kako se u detinjstvo može vratiti.
A Jona, kako je Jona samo inspirativan.
Jona je biblijski junak kojega je Stvoritelj u jednom trenutku kaznio na prilično surov način: Jonu je progutala ogromna riba, ili kit, sve jedno. I u toj nemani Jona provodi tri dana i tri noći. Moleći svoga Boga iz utrobe čudovišta Jona uspeva da ga umilostivi. Milost u obliku povraćanja na obalu vraća Jonu u život. Tada ovaj ljudski “ispljuvak” prihvata da obavi zadatak zbog čijeg je odbijanja i bio kažnjen. Zadatak nije jednostavan. Jona mora da ubedi stanovnike Ninive da žive pogrešno, da su veliki grešnici, da im se sprema propast i da je jedini spas u potpunom pokajanju. Jona je izvanredan nagovarač, neka vrsta biblijskog PR majstora, tako da počinje veliki post, samožrtvovanje i, naravno, odricanje od svakog greha. Ono što je zanimljivo jeste da ne poste samo ljudi nego i njihove životinje. Rekao bih da je greh zaista uzeo maha u Ninivi. Na kraju, pošto ne jedu hranu i ne piju vodu, svi stanovnici Ninive legnu na zemlju, pokriju se kostretom, i mole za milost. Bog prihvati njihovo preobraćenje i poštedi ih uništenja.
Ali, sada nastupa dramatični preokret. Jona je nezadovoljan. Na neki način se oseća izdanim. Odlazi izvan grada, sedi na suncu i pati. Bog postupa pedagoški. Pusti bršljen iznad Jonine glave da mu napravi hladovinu. Sutradan, međutim, uništava bršljen i Jona je opet izložen nemilosrdno suncu. – Još si ljut, pita Bog Jonu. Jona se duri, ljut je, oseća se izigranim. – Ljutiš li se s pravom, insistira Bog. Vidiš koliko ti nedostaje bršljan koji ti je pravio hlad, a napravio sam ga za jedan dan, a ti bi hteo da jednim potezom uništim stodvadeset hiljada ljudi, a uz to i mnogo životinja.
Ne sećam se da je Stvoritelj ikada pre toga pokazao toliko racionalnosti i humanizma. Obično bi presecao preko kolena. Ljudi su bili ti koji su većinom tražili milost a ne kaznu.
Sveti Nikola: zaštitnik moreplovaca kojega najviše slave u Srbiji, zemlji bez mora. Možda ga zbog toga najviše volim. Osim toga, poznat je i po tome što je ljudima tajno davao novac. Zašto tajno? Zbog opasnosti ili zbog skromnosti? A bio je i čudotvorac. Koji svetac, osim ako nije mučenik, nije i čudotvorac?
Sa unucima Nikitom (4) i Višnjom (3) često pravim piramidu u kojoj “sahranjujemo” mumiju. Nikita već uveliko komunicira sa mumijama, zombijima i vampirima, premda ume, kad hoće da ostavi utisak da hladnokrvno izjavi: “zonbi ne postoji”! Pravljenje piramide već je postala tehnička rutina. Deca polako ovladavaju svojim prstićima i pažljivo slažu kocke. Unutrašnjost piramide je jednostavna. Mnogo jednostavnija od kitove utrobe. Ono što je komplikovano dolazi posle.