Stvarnost ili senke na zidu, 19. maj, utorak
Jutros sam prvi put ove godine osetio miris lipe. Godine su sve toplije pa i lipe počinju da cvetaju sve ranije. Sada će miris polako da se širi i pojačava da bi sredinom juna (lipnja) dostigao vrhunac. Tada u Strahinjića bana miriše kao da se u svakom stanu kuva čaj od lipe. A prozori širom otvoreni. Kad si dete, ili mlađi od dvadeset godina, ne obraćaš pažnju na mirise, pogotovo cvetne. Privlače te mirisi prženica i pohovanih šnicli, vrućeg bureka i hleba, ženskog parfema i kapisli. Onda počneš da otkrivaš mirise prirode, a još brže mirise seksa, mirise putovanja, biblioteka, katedrala, svežeg drveta…
Sa mirisima bismo mogli ne samo putovati u prošlost nego i putovati najrazličitijim egzotičnim krajevima. I o onome gde nikada nismo bili često imamo snažnu predstavu samo preko mirisa ili ukusa nekog začina ili jela.
Moj unuk Nikita imao je pre neki dan pravu provalu platonizma. Objašnjavao mi je kako izgleda pakao, koji je na tepihu obeležio ogradivši ga sa nekoliko drvenih kocki i stubova. – To nije stvarnost, to su senke koje vidiš na ovom zidu! I đavoli i demoni, i vatra ispred njih, to su samo senke!
Zbog nečega je imao snažnu potrebu da nam razjasni šta je stvarnost a šta nije. I igra je, u stvari, neka vrsta imitiranje stvarnosti. Ali tu nema foliranja, moraš da učestvuješ. On uvodi sve nove i nove ličnosti iz igrica koje ja baš i ne znam. Najbliže su mi mumije pošto za njih zajedno pravimo piramide od drvenih kocki. Pred spavanje, u krevetu, traži da mu pričam priče o Nosonji i Surli. To su dva neobična lika koja sam smislio pre osam, devet godina za njegovog starijeg brata. Oni su nespretni lopovi koji smišljaju najrazličitije krađe, veoma maštovito u svakom slučaju, ali koje, na kraju, uvek ispadnu katatrofalne po njih. Sreća je, međutim, da se veoma brzo izvuku iz zatvora i nastave po starom. Nosonja je, naravno, nosat ali mršav, sitan, hitar, dok je Surla ogroman i spor. A na licu ima nešto nalik surlici. Nosonja je pametan i lukav a Surla naivan ali veoma jak. Priča mora da se ispriča od početka do kraja mada unuk vrlo brzo utone u san ali se odmah probudi ukoliko stanem sa pričom.
Kad sam bio dete sećam se da sam bio pod snažnim utiskom knjige H.Dž. Velsa “Nevidljivi čovek”. Počeo sam da zamišljam šta bih sve radio kada bih postao nevidljiv. Pitao sam unuke šta bi oni radili kao nevidljivi, ali nisam dobio određeni odgovor. Onda im rekoh da bi bilo veoma uzbudljivo ući nevidljiv u poslastičarnicu, ali da problem nastaje kada lebdeći kolači počnu da ulaze u nevidljivo-providno telo. Lepo se vidi kako se kolači sitne i gutaju. Niko ne zna koliko je potrebno da pojedeni kolači postanu nevidljivi. O tome ćute i nauka i književnost.
Od starih, klasičnih, igara još uvek je uzbudljivo samo “žmurke”. Deca vole da se sakrivaju. Obično na ista mesta. Najpopularniji je orman gde sruše sve sa vešalica: sakoe i košulje, i na njima lepo sede. Kolikogod da ih pronalazite na istim mestima, ili oni vas, igra se nastavlja. Ali napolju da se igraju žmurke za to nema interesa. Ponekad uspem da ih nateram da odemo do parka, sa najmlađima je još najlakše, gde se suočavam sa problemom nepostojanja interesa za igranje loptom, žandara i lopova, žmurke, šuge, pantomime, penjanja na drveće, skakanja u dalj, igre s klikerima… Dovoljan je mobilni i oni će da se okupe ili podele u strelce. Isto rade i roditelji. Pogotovo mlade majke. Guraju kolica i kucaju poruke. Skoro da nema međusobnog razgovora. Nikita, međutim, voli da se druži i igra. Traži od mene da ga upoznajem sa dečacima. To obično izgleda tako da se obratim nekom dečaku i pitam kako se zove, pa onda kažem: Luka, baš lepo ime, ovo je moj unuk Nikita i obi hteo da se igrate. – Je l hoćeš? A Luka se samo okrene na drugu stranu. U stvari većina dece, uzrasta uzrasta između četiri i šest godina, uopšte nemaju razvijen osećaj, i potrebu, za druženjem. Ista je stvar i sa njihovim roditeljima, posebno očevima. Ili gledaju u mobilne ili odsutno bleje. Ne gledaju čak ni u svoju decu. Majke često idu u park sa poznanicama pa još i nešto pričaju. Najzad pronađemo dečaka koji hoće da se igra, da se jure, penju na kućicu sa dva tobogana. Kažem im da je to brod i da moraju da ga brane od gusara i oni se stvarno lepo zaigraju.
Brod, međutim, retko isplovljava.
Deca se druže ili u školi ili po igraonicama na rođendanima. Srećna su ona deca koja imaju vršnjake u zgradi u kojoj stanuju. Onda se lepo zbliže. Ukoliko im roditelji nisu baksuzi. A baksuza ima mnogo.
Mi smo imali mnogo lepše i bogatije detinjstvo. Ne u materijalno smislu, naravno. Zanimalo nas je toliko mnogo stvari. Radoznalost je bila pogonsko gorivo koje nas je teralo posvuda. I danas me tera. Mnogo više od biločega drugoga.
Da li je to stvarnost ili su u pitanju senke i odrazi? Naši prošli i naši sadašnji životi? Svako od nas ima po nekog demona, ili bar kućnog dibuka, koji se pripije uz krevet na kojem spavaš pa noćom nešto mrmolji o povratku kući, jabukama u šlafroku i prvoj ljubavi. Onda zazvoni mobilni kao božja kazna.