Strasti, 24. maj 2017, sreda

Nema rata koji nisu promozgali. Pobune koju nisu objasnili. Jeseni koju nisu otplakali. Nema kalupa koji nisu prepravili. Drhtali od ruske zime, presahli od pustinjskog vetra, znojili se od monsuna. Sve svetski!  Sa svakim otvoreno, ni sa kim iskreno.

A što je Vučela voleo film! Skoro kao fudbal. A tek Kusta. Zaigraju se sa društvom, a kad ih neko cepne mnogo se naljute. Prekinu sve. Sednu na klupu i deru se: hoćemo li da se igramo ili ćemo da se zajebavamo?

Onda opet sve krene kako treba. Red ševa, red kadar, red go, red postprodukcija.

Lako padnu u vatru. Zbog toga sede dalje od ognjišta, između kuhinje i toaleta.  Šale se na račun tuđe bešike i želuca. Urnebesno. Svi  se valjaju po podu kad oni nešto za nekoga izvale. Ismejani se najviše raduju. Bolno se drži za stomak, trlja obraze i oči. – E jeste me pogodio, pravo gde treba! I na račun sirotinje vole da se šale. Ali onako: pojedinačno. Globalno, nema većih prijatelja siromašnih.

I Vučela i Kusta ne vole da drže banku. Svi sasvim prirodno ćute dok oni govore. Kad su zajedno – tajac, sve trepti od emocija.

Pred ogledalom: pljunuti Korto Malteze. Čista reinkarnacija.

Nikome nije jasno kako su se Vučela i Kusta od tolike strasti uopšte skućili.