Seneka i čvarci, 8. septembar 2017, petak

Opet sam se setio Seneke. Bio je četiri godine mlađi od Hrista. Nadživeo ga je trideset i dve godine. Sam je sebe morao ubiti po milostivoj zapovesti Neronovoj. Za razliku od Hrista nikakvu veru nije napravio. Ni narod nije poveo u nekom određenom pravcu. Nijedno čudo nije proizveo, osim možda onoga što je toliko dugo pored ludaka imperatora preživeo. (To se može prepoznati i kao sposobnost adaptacije.) Za razliku od Hrista pisao je svojom rukom. Bio je moralista u okvirima mogućeg. Zalagao se za skromnost i čestitost, ali nije odbio veliko bogatstvo i položaj. U mladosti je propovedao vegetarijanstvo. Morao je da opravda Neronovo ubistvo majke (Agripine) jer bi to  neko drugi svakako uradio.  A Seneka je vrlo dobro znao kakva je bila Agripina. Međ` cvećkama sa bodežima i kukutom teško je biti košer baštovan. Lepo je celu situaciju objasnio sam  Seneka: „Čovek je nesrećan onoliko koliko misli da jeste“. Kad jeste jeste, kad nije nije!

U izvesnom smislu i Seneka i Hrist bejahu stoici. Prihvatiti život onakvim kakav jeste ne predstavlja preveliku mudrost, ali može da umiri nervoznog čoveka. Nervoza raste iz dana u dan. Ko će preživeti? Ko preteći? Ko sve ispratiti? Normalan čovek mora da živi nenormalno. Uglavnom.

O tome je, u stvari, reč. O nervozi.

Vidim da su ljudi danas mnogo, baš mnogo, nervozni.

Sutra ću da idem na pijacu. To me smiruje i opušta. Komuniciram sa paradajzom, paprikama, patlidžanom, breskvama, grožđem, peršunom, tikvicama, lukom, mladim sirom… Onda me ispuni neko čovekoljublje i blagost. Častim samog sebe sa dvesta grama čvaraka. Stoicizam je veština ispunjavanja ne samo tuđih nego i sopstvenih želja. Ali tako da to nikome ne upadne u oči.