Sećanja Poslednjeg čoveka (2) 26. maj, četvrtak

Odakle sam?

 

Ne postoji pravo sećanje. To su uglavnom tuđi opisi. Ponekad nešto proleti, poput refleksa, poput navale pljuvačke kad zamirišu punjene paprike ili roštilj. Opet sam, pomislim, osetio dodir prošlih života. Da li su mi baš sve ispričali? Da li su nešto sakrili? Možda i ne znaju sve detalje. Možda im je zabranjeno da mi sve ispričaju. Možda žele da me poštede. Možda se plaše moje reakcije. Ja, međutim, ni na čemu ne insistiram. Prihvatam stvari onakve kakve jesu. Premda često nisu onakve kakvim se prikazuju.

Kažu da su me našli ispod planine snega i leda. Kažu da je u pitanju bilo čudo. Koje je čekalo pedeset godina da se pokaže. Tada sam se ponovo rodio. Koliko sam mogao da imam godina? Stodvadeset! Od tada je prošlo trideset godina. Koliko sada imam godina? Da li sve sabirate? Kako se osećate kad to čujete?

Što više prolazi vreme sve manje verujem u čuda. Taj hokus-pokus sa mojim telom, mooj dušom, mojim životom, najzad, zar to ne liči na sapunsku operu. I priče o tome, pretočene u televizijske serije, slike, muziku, asocijacije… zar to nije samo način da se izbegne suočavanje sa onim što je suština. Nema povratka iz mrtvih. Osim kao neko drugi.

Stvarno, odakle sam? Iz sveta mrtvih, iz podzemlja, iz zaleđenog i okamenjenog sveta, iz sveta senki? Ili iz cirkusa? Pošto ne znam ništa o svome prethodnom životu moje poreklo i nema previše smisla. Osim za one koji bi u svemu da otkriju neku zaveru. I sam sam povremeno razmišljao o sebi kao nekome čije postojanje ima dublji smisao. Ali nikada u tome nisam video grupu posvećenih i tajanstvenih zaverenika, nekakvih upravljača sveta, gospodara života i smrti. Tajne su obično stvar gluposti i mamurluka a ne nekog paklenog plana. Ko zna, uostalom.

Ko sam?

Ja sam ja. Potpuno jednostavno, malo ugojeno ljudsko biće muškog pola, pomalo klaustrofobično, pomalo agorofobično, starije, oko osamdesetak godina, mada to nije tako jednostvano, jer ako se   doda još onih pedeset onda se starost pretvara u nešto neverovatno i pomalo nedopustivo. Da li će izležavanje u ledu produžiti moj drugi život? Možda je simbolika moje pojave napravila prostor da se misli u drugim kategorijama. Ako više nema ratova i sukoba zašto sam ja Poslednji, a ne Prvi čovek?

Da li novo doba više obeležava poslednji ili prvi? Kroz ljudsku istoriju Prvi je dominirao nad Poslednjim. Ubedljivo. Zašto se to preokrenulo? Možda zbog toga jer niko ne može da pronađe Prvog.

 

O navikama

Nisam siguran šta je ono što je stečeno, a šta ono što je nasleđeno. Kad o nasleđu znaš samo ono što imaš a ne kako si ga stekao, teško je pričati o uzrocima i posledicama. Mogu da ne verujem nikome, ali ne znam šta bih od tolike sumnje napravio. Moje znanje je krajnje neobično. Poznajem antičku istoriju i filozofiju, geometriju i algebru, imam neka opšta znanja o botanici i biologiji, volim muziku, posebno Stravinskog, Satija i bluz, ali ne umem da sviram ni jedan instrument. Sećame se nekih velikih romana poput “Rata i mira”, “Idiota”, “Procesa”, “Majstora i Margarite”, “Njujorške trilogije”… ali ne i samog čitanja. Još stravičnija je situacija sa mojim profesorima i predavačima. Ne mogu da ih se setim. U stvari, ne sećam se nikoga. Ne znam kako izgledaju moja majka i otac, moja sestra i brat. Ne sećam se žene, a ne sećam se ni braka. Ipak, bez problema ću da operem sudove, spremim doručak, skuvam kafu ili čaj. Znam da je lepo poželeti ženi, kao i prijateljima, srećan rođendan ili novu godinu. Kad sam obreo u ovo vreme psiholozi su pripremili albume i razne snimke ljudi koji su mi pre pola veka bili bliski. Ne samo moje porodice nego i prijatelja i kolega, komšija, poznanika. Sa ovima sam išao na fudbal kao klinac, a sa ovim igrao šah (o da, i šaha se sećam), ovde sam na igranci sa tadašnjom devojkom, a ovde u rovu sa vojnicima tokom bombardovanja. Evo me na moru! Kako sam samo bio sretan! Tako to izgleda na fotografijama. Već tada nosim sunčane naočare. To je ta navika koja se nastavila: da skupljam sunčane naočare. Neko je posle naslikao sto pun naočara kao neku vrstu ilustracije moga života. Gde je čovek koji ih nosi? Gde se uopšte nalazi taj sto? Kome pripada ovo vreme?

 

DSCN0910

 

Koliko je sve ovo stvarno?

Izrone, povremeno, neki događaji koji su više uzbuđenje nego stvarne slike onoga što se desilo u prethodnom životu. Ništa kamerno. Više horski. Pa i ja sam, izgleda, učestvovao u rušenju nekih tiranija! Oko mene su sigurno bili drugi ljudi, meni bliski i sasvim nepoznati, i od tog osećanja zajedničkog, dobijem neku vrstu drhtavice. Sav se naježim. Žena me upita: opet revolucije? Inače, ima mesta gde mislim da pripadam ali to nema nikakve veze sa sećanjem. Više bih rekao da je u pitanju moj karakter.

Zavladala je sloboda i mir. Ljudi su prestali da se rukuju. Infektivno je.

Pred spavanje čitam prvo što mi padne pod ruku. Stižu mi vesti i priče iz celog sveta. Otvorim svoj profil i zateknem više od dvadeset hiljada poruka. Tu su i fotografije, audio i video zapisi, ispovesti, vicevi, lepe želje… Služba sigurno čisti ove poruke jer je nemoguće da mi se ne obraćaju razne psihopate sa svojim pretnjama i optužbama. Da, osetljiv sam na ružne stvari. Nisam oguglao i pored toga što sam proveo pedeset godina na ledu.

Led ne čeliči. Kao ni oganj.

 

Pre nego što utonem u san, kratka rekapitulacija dnevnih zagonetki.

Staviti tačku! Trebalo bi to uraditi. Da li je to slučaj sa mnom? To što sam izbrisao iz sećanja tolike ljude?

 

Stvarno, kako se stavlja tačka? Na bilošta.

Može li se tačka kotrljati? Kako se tačka pretvara u kuglu? Tako što se dugo, i koncentrisano, zamišlja?

Neobično uputstvo za oblačenje: obucite se toplo ali posno!

Znači, ništa koža, čak ni vuna. Samo lan, pamuk i konoplja.  Evenutalno riblja krljušt.

O kakvim sve ludostima razmišljamo dok putujemo svojim životom!