Rijeka, jednom davno

Od 1976. do 1981. radila sam u u Rijeci, prvo u Marksističkom Centru a potom u Povijesnom i pomorskom muzeju. Stanovala sam u mjestima oko grada. Jednom, dvaput mjesečno putovala sam u Zagreb, za vikend, autobusima ili vlakovima punim bosanskih radnika koji su također išli kući. Sjećam se jednog od njih. Bio je velik, poprilično pijan i samo naizgled opasan. Naš kupe je bio pun, i putnika i dima (u to vrijeme je pušenje u javnom prevozu još uvijek bila normalna pojava). I dok su pored mutnih prozora vlaka promicale šume Gorskog Kotara, naš suputnik Bosanac se vratio iz vagon-restorana (gdje je uglavnom boravio), širokom gestom otvorio vrata i počeo nas nuditi cigaretama. Neki od prisutnih nisu pušili ili su se pravili da spavaju, drugima je bilo ispod časti da mu učine. (Te je malo vređao.) Ja sam ugasila svoju cigaretu i prihvatila jednu iz njegovog paketa. Pogledao me ozareno, sa dubokim poštovanjem, kao da sam mu napravila nezaboravnu uslugu. Zatim je nestao ali se ubrzo vratio i rekao mi, ne zaboravivši da uvređeno i sa neskrivenim prezirom mjerka ostale: “Vidiš, ova gore torba je moja. Imam unutra kazetofon i kazete. Samo je otvori i slušaj što god hoćeš.” Zahvalila sam mu. Izgledao je sretan.

Bili su to živahni dani u Rijeci. Grad je prestajao biti provincija, sveučilište se razvijalo, kolege su dolazili iz Zagreba da tamo rade, drugi su navraćali da održe poneko predavanje (najšešće Rudi Supek i Ivan Kuvačić,) osnivali su se časopisi, organizirale javne tribine o feminizmi, provodila sociološka istraživanja…. Kuće u kojima smo Slobodan i ja boravili bile su uvijek pune ljudi odlučnih da promijene svijet i sigurnih da to mogu, koliko odmah ili bar sutra. Dok smo radili u Rijeci, a u slobodno vrijeme pisali i prevodili, živjeli smo prve dvije godine u Opatiji, u kući našeg prijatelja Damodara koja je imala velik, zarastao vrt, kadu bez tople vode u kuhinji i turski zahod vani koji je, pogotovo za zimskih mjeseci, bio savršeno neugodan. Kad smo prešli u Kostrenu, u minijaturnu sobu sa ogromnom terasom, sve s pogledom na more, prihvatila nas je jedna Poljakinja (mislim da se zvala Melania) koja je u blizini imala restoran, puno mačaka i sliku Pape Woytyle iznad šanka. Nas troje smo ručali sami, a navečer bi se skupilo podosta ruskih mornara i ostalih iz brodogradilišta “Viktor Lenac”. Nikad dosadno.

Zadnje dvije godine na tom prostoru proživjeli smo u Bakru, u staroj kapetanskoj kući na vrhu mjesta za koju mislim da je jedva mogla registrirati sve dolaske i odlaske internacionalnog društva prijatelja, poprilično sklonog ljevičarskom svjetonazoru i burnim drugarskim noćima, kako je red i pristojnost (što susjedi i panduri, čudim se, nisu lako varili). Sa nama je živio i Archibald, prvo mače koje mi je Rujana donijela (objasnivši da se, jadan, izgubio pa ga je ona spasila). Izrastao je u ogromnog, tigrastog mačka koji je svaki dan kad bih otvorila vrata da ga nahranim doveo pet-sest poludivljih pajdaša na ručak. Povukao bi se u kut, mirno gledao kako oni tamane ono sto sam namijenila njemu da bi zatim, kad bi ostali zadovoljni i siti napustili prostor, umiljato čekao da se sad sjetim i njega, još jednom. Što jesam. I još ga pamtim….

Časopis za društvenu teoriju i praksu “Argumenti” osnovan je 1978. Urednik je prve dvije godine bio Damir Grubiša (koji me žurno naučio kako da mu krivotvorim potpis da posao ne bi stradao dok je on odsutan, što je bilo često). Jedan od prvih tematskih brojeva bio je posvećen terorizmu gdje je objavljen i intervju sa Vladimirom Dedijerom. Od tada smo se sa njim ponekad družili, najčešće u njegovoj i Verinoj kuci u Siparu, u Istri. (Jednom smo se našli u Opatiji, sa mojom tetom Kordiom Kveder koja je bila rođena u Americi gdje ju je Dedijer jednom spasio od utapanja dok je bio u posjeti njenom ocu, naprednom iseljeniku iz Dalmacije.) Bio je bez sumnje živa enciklopedija, ponekad pristran, ponekad akademski korektan, uvijek  prepun pozitivne ili negativne energije, dakle uvijek zanimljiv. Od njega sam naučila kako se rade koncepti i slaže arhiva, kako se svađa sa slavnim/poznatim ličnostima, kako ih se prihvaća (ili ne; u svakom slučaju – shvaća) kakvi jesu, kako im ne dopustiti da te impresioniraju, budu arogantni i podižu glas i kad tvrde da imaju geler u glavi još od Drugog svjetskog rata koji je kriv za sve (mislim, geler). Male ali važne škole života.

Između ostalog, bio je pun anegdota. Sjećam se jedne koja mu je bila prirasla srcu; jednom, vrlo davno, zatekao se u Chicagu i prolazio pokraj žicom ograđenog dvorišta neke tvornice u kojem su, kako je bilo vrijeme ručka, radnici sjedili na travi i odmarali. Jedan od njih, na prvi pogled tipičan Afro-Amerikanac, mirno je kontemplirao okolicu i prilično glasno pjevao “Zalajala kuja iznad sela Slunja”… (Čist primjer multikulturalizma.) Dedijer se znao oduševljavati i manje bizarnim iako mnogo upitnijim i kompliciranijim događajima. 1979. mi je poslao pismo iz Teherana u kojem je stajalo “Miro, revolucija je divna stvar!”. To mislim i ja, u principu, hocu reci teorijski, sa tek ponekim iskorakom u praksu. Tom prilikom mi se učinilo da revolucionarni zanos i mogućnost realnog sagledavanja turbulentnih uspona, padova i promjena ljudskih zajednica može biti malo upitan ako na koverti u kojoj je bilo pismo piše “Tehran-Hilton”. No možda sam sitničava.

 

 

 

 

 

 

Zbog Dedijera sam slućajno postala majka jedne izdavačke kuce, što mi se baš dopalo! Zvao me telefonom, temperamentno popljuvao sve izdavače sa kojima je do tada radio i tražio da mu nađem nekoga u Rijeci. Znala sam iz tih krugova samo Božu Mimicu (koji je znao sve u gradu), pa ga nazvah da se raspitam o mogućnostima. Mimica je tada bio direktor Riječke tiskare. Odmah je htio znati zašto (za koga) tražim izdavača i kad sam mu objasnila o čemu se radi rekao je, bez imalo zadrške: “Moja tiskara će postati izdavačka kuća.” Tako je i bilo; nekoliko mjeseci kasnije statut tiskare je nadopunjen i “Liburnija” je ugledala svjetlost dana  (imenovana u autu, tokom jednog kratkog posjeta Siparu). Prvi tom  “Novih priloga za biografiju Josipa Broza Tita” objavljen je 1980.

Mislim da mi direktor “Liburnije” nije uvijek bio zahvalan, nije mu bilo lako, ni sa autorom ni sa Partijom. Možda se varam. Nekim ljudima su izazovi druga priroda i spremni su da to plate, nekad skupo. Meni je sve bilo zanimljivo, pa i zabavno.  U tim godinama su mi komplicirani ljudi, događaji i  rigidni svijet politike bili izazov, putovi su izgledali otvoreni, svaki zavoj je obećavao neki napredak ili bar promjenu, energije u meni i oko mene su se činile neiscrpnim i samo ih je trebalo modelirati na “pravi način” i usmjeriti u “dobrom smjeru” da bi se stvorilo nešto novo, drugačije, bolje. Za sve. Ne zezam se, stvarno mi je tako izgledalo. Bila sam gotovo sigurna. Godinama…. Poslije više ne.

 

 

Mira Oklobdžija