Refleksi

August Cesarec je bio loš vlasnik. Štogod da je stekao osećao se neprijatno. Svaki honorar mu je delovao mučno i nametnuto. U stvari, nije baš sve bilo tako: prihvatao je bolesti sa radošću fakira.  Triper, upala pluća, čir na želucu, najzad tuberkuloza… nositi u sebi takve stvari to se moglo… uzdignuta čela, ponosno, ali tetino nasledstvo, to nikako. Nasledstvo začas spiska po kafanama ili vraćajući dugove drugovima. Kako došlo tako i o`šlo. I Job je isto postupao dok je verovao u ono što je nudio.

Moglo bi se dosta slobodno, ali precizno, reći da je drug Cesarec bio boem, melanholik i društveno neprilagodjen. Zbog toga je morao skupo da plati, ali i da iza sebe ostavi delo ispunjeno splinom, plinom i pravdoljubivom gorčinom.

 

Nekako u isto vreme kada se uspomena na Cesareca obnavljala i održavala (poput one petroleumske lampe, «svetlost crvenkasto-žuta») kroz školske lektire i literarne sastave, u Požarevcu se odigrao čudan, pre će biti mističan, sudar izmedju gimnazijalke M.M. i njegove poezije. M.M. je plakala zbog otkrića koje je iznenada ispunilo njeno sitno, preteće pupasto telo. Svet nije pravedan! Svet se mora stalno popravljati. Svet je poput kuće koja bez dobrog domaćina brzo propada.

I tako je još jedan mladi baštovan krenuo na dugačak put popravljanja čovečanstva.

 

Kad je D.D. prvi put ušla u crkvu živa se usrala. Jovan Krstitelj ju je netremice gledao prodornim, prilično zakrvavljenim očima.

 

Dule je bio ubedjeni monarhista. Bio je siguran da je svaki kralj nešto posebno i jedinstveno. U toj teoriji je svakako dobrim delom polazio od sebe. Veoma je bio zadovoljan svojim postojanjem. Bio je toliko zadovoljan da nije primetio razliku izmedju republikanaca i rojalista. Za njega su to bila jedna te ista govna.

Kad je najzad postao ambasador tri dana je pio oprezno, uz meze. Posle se vratio na uobičajeni ritam. Ta ambasada je, naravno, prema njegovim merilima, i očekivanjima, bila utešna nagrada. Više kao uvreda. Ali, nije hteo još jednom da izaziva sreću. Tako su ga često zaobilazili da je ovaj put odlučio da sačeka sa prirodnom reakcijom.

 

Pesnik M. oduvek je mnogo pažnje posvećivao svome izgledu. Oblačio se elegantno, uzdržano uočljivo, kvalitetno ali ne kicoški – jednom rečju, veoma je vodio računa da ne štrči ali da ga svi uoče. I u poeziji je išao sigurnim putem. Obogatiti jezik, ukrasiti ga koliko treba, oslušniti žamor publike, naglasiti detalj, neku dosetku, zgodan citat, ali nikako  eksperimentisati. O sebi, u poeziji skoro ništa – potpuno izbrisano prvo lice jednine, a u životu: direktno, muški, svima sve, posebno šta on o tome misli. Posle izvesnog vremena može malo i da se opustiti. Pa u prolazu deli izjave novinarima. Nešto što će se citirati sledeća tri dana, a možda i vekovima. Nikad se ne zna. Pesnik mora biti spreman na sve mogućnosti, i okolnosti.

 

Cesarec i Arkan su se sreli jedne mračne, vlažne noći i ulici Lole Ribara. Negde kod «Akvarijusa». Kakav je to bio susret! Strašan nesporazum. Tragičan. Nepriličan. Nezamisliv. Neopisiv.

A ipak nije ušao u literaturu.

 

Tajna Kerestinca i oslobodjenja Beograda,

Čiča Draža, Hebrang, Tudjman, Kalabić i ostali.

Mrtvi i živi pesnici kao Trojanski konji – a tek sveštenstvo!

Pravo savršenstvo psihoistorije. (Sve ovo mi naizust govori S.K. novinar ovdašnji. Glava mu je puna moderne istorije. Kad spava kao da biciklom juriša na T34. Viče: skloni se, utvaro! Kad se probudi ničega se ne seća. Započinje da piše novi feljton.)

 

Klavir da se svira sa četiri ruke? Može! Ali da se piše sa četiri ruke. To nije pošlo za rukom ni Iljifu i Petrovu. A svi znamo kakvi su oni bili veštaci. Ipak, izgleda da se kod nas i u tome uspelo. Pominju se Oskar, Dobrica, Mihiz i Toma Kuruzović. Šteta što nikada nismo imali nešto što bi se nazvalo Rimski Korsakov. (Umesto njega samo Milić Vukašinović.)

 

Gde je završio Vesa Masleša? Kao šef VI odeljenja u Karlovcu? Zvao se Tomislav Hrnjak. Nikada ništa sam nije napisao. Izveštaje je diktirao daktilografkinji Zdenki K. Umesto potpisa sačuvan je neki nemušti anagram na kojem je propoznaljivo samo veliko H.

Šta je bilo sa Goranom Kovačićem, autorom čuvene «Jame»? Završio je kao šef VI odeljenja u Negotinu. Zvao se Krstivoje Vidić. I uopšte nije bio slep nego gluv kao top.

 

Ivo Lola Ribar, u čijoj su se ulici sreli Cesarec i Arkan, bio je operativac u Splitu pod imenom Jug Franulović. Bio je umešan u stvaranje čuvenog košarkaškog kluba «Jugoplastika». To su mu mnogi zamerali jer se time nepotrebno istakao. Ipak, nije sačuvana ni jedna Jugova fotografija, čak ni prilikom slavlja povodom osvajanja prvenstva.

(Danas se Lolina ulica u Beogradu zove Svetogorska. Svaki put kad njome prodjem ja se neprimetno prekrstim.)

Milovan Đilas je naslućivao da VI odeljenje vodi  rat protiv novog svetskog poretka u trenutku kada niko nije imao pojma da takav poredak postoji pa je zbog toga morao biti pompezno uklonjen zbog sasvim nebitnih stvari. Ni svojim novim sponzorima, iz «slobodnog sveta», nije smeo da saopšti išta od svojih sumnji i saznanja.   (Tu, verovatno, nije bilo reči toliko o strahu za život – ne samo sopstveni nego i svojih najbližih – već o nečemu mnogo opasnijem, krupnijem, najzad dalekosežnijem.)

 

Ni Mustafa Golubić nije završio onako kako se pripovedalo. Eno ga na Bežanijskoj kosi kako…

Kopinič i Srebrenjak su ostali otkriveni ali nisu imali veze ni sa čim od 1945. Bavili su se botanikom i ornitologijom. Jedini koji je sve vreme bio u toku sa onim što se dešavalo zvao se Miroslav Krleža, isto kao onaj poznati enciklopedista i književnik. (Neki sumnjaju da je reč o istoj osobi mada za tako nešto nema opipljivih dokaza.) Operativac Steva Krajačić… e on je i dalje velika nepoznanica. S obzirom da se bavio izdavaštvom ne bi me začudilo da je ostao aktivan sve vreme. Njegova je smrt i dalje enigma.

 

Stane Dolanc je, nema sumnje, bio veza izmedju svega. Pogotovo izmedju prošlosti i budućnosti. Zbog toga, medjutim, nije delovao ni malo razapeto ili nervozno.

 

Za to vreme Desanka Maksimović je mirno pisala svoje pesme i niko je nije dirao. Ako iko, a ona sigurno, mogla je da prepozna Cesareca na ulici. Mada, ona takve stvari nije primećivala. Svi su joj bili isti osim onih čija su se imena lepo rimovala. Desanka je pisala desnom rukom a Zdenka joj prekucavala. Ponekad bi Zdenku pozvala na kolače kod «Karmen» (ta poslastičarnica se nalazila preko puta kafane «Zora», u blizini današnjeg Doma omladine). (A ni «Zore» više nema – sada je tamo neka sportska kladionica. Ne, u stvari, više nije kladionica, ponovo su otvorili nešto što se zove Aurora.) Desanka je mnogo volela slatkiše. Posebno joj je bila draga kombinacija srneća ledja sa kesten pireom. I mnogo, mnogo šlaga. Posle rata se veština pravljenja šlaga izgubila. Slično je bilo i sa sonetima. Steva Raičković je u tome bio mnogo uspešniji od drugih ali nedovoljno da bi se situacija drastično promenila. Matija je u duši bio nedisciplinovan. I Branko Miljković je bio nedisciplinovan, i kao većina srpskih pesnika sklon alkoholu, ali se na njemu moglo još raditi. Na žalost, igrom slučaja, Branko je jednom prilikom u Zagrebu naleteo na Čiča Dražu, u formi Najdana Pecikoze, lektora Leksikografskog zavoda, što se za pesnika završilo prilično tragično. Identitet mu je oduzet i zamenjen jednim slovenačkim komercijalnim direktorom iz Iskre. U Sloveniji je Branko Miljković umro 1987. godine od ciroze jetre.

 

Dva prsta niže!

 

Slavni su ne zbog onoga što su postigli već zbog visoke cene koja je plaćena. Jebi ga!

 

Leontina i Latinka. Razgovor ugodni. O istoriji, eliti i populizmu, naravno.

 

Jedna me scena ne napušta. Možda po sećanju a možda utisnuto i na neki sasvim poseban način.

  • A šta radi onaj čika?
  • To je mrtav čika dušo! (Deda unuci M. 1946. godine.)
  • Skroz mrtav?
  • Sto odsto.

 

Jovan Krstitelj je, medjutim, mnogo lepši od Bude. Vidi samo kako je Buda debeo. Umro kad se preždro. Debeli bog! Kako je samo naš bog  lep!

 

I tako, čami lepi Bog u čađavoj mehani vasceli dan, vascelu noć. Lepota mu dodje glave.

Naručili bi a onda bi se veselili. Čekali su prepuni životne radosti i snage. Bez obzira koliko su bili stari, bolešljivi i iznureni orkanima istorije, njihova životna energija se vraćala kroz čekanje da se obavi ono što se moralo obaviti. Izvršioci su svi odreda bili mladi i snažni, i kao da se ta moć prelivala u njih.

Jadna Albanijo! Samo onaj ko te je pregazio u bedi i strepnji taj je mogao nad tobom da lije kroko-suze.

 

U medjuvremenu se u Albaniji rodio novi Buda. Otkrili su ga, kako pravila već nalažu, igrom slučaja. Govorio je nerazumljivim jezikom. Predstavljao se kao Gor Kardelj. Nekako u isto vreme Ljubljanska banka je otvorila svoju ekspozituru u Tirani. Sa šest godina albanski Buda krenuo u školu a sa jedanaest je završio. I odmah pristupio Demokratskoj partiji.

Preko dve granice, negde kod Prokuplja, rodio se srpski Buda. Iako je po godinama bio nešto mladji od onog Bude iz Albanije, odmah se znalo da je znatno zreliji. Sa sedam godina je postao zastupnik Škode za celu Jugoistočnu Evropu.

 

Milomir Marić nikada nije upoznao pravog Mimaru. Umesto njega bio mu je predstavljen Stanko Stanković, spadalo iz Svetozareva (nekada Jagodina, pa ponovo Jagodina). Stanko je bio poliglota, studirao jezike na Moskovskom univerzitetu, pa je lako mogao da smota Milomira prevodeću mu izraze kao što su nezemaljska lepota, pička i kurac na: kineski, finski, holandski i urdu. U stvarnosti Mimara je bio više simbol nego pojava. U stvari, imao je po malo i od jednog i od drugog. Ničeg previše, ničeg dovoljno.

 

Iza Đilasa ostade Aleksa. Do koje će mere to da uzdigne njegovo delo još uvek se ne zna. Osim ako koloraturni tenor može da premaže… ipak je  bolje  preskočiti tu stepenicu istorije.

 

A Krleža je bio i simbol i pojava. Baš kao i Milan Ajvaz. Ili: Stevan Kaluđerović. Ne znate za Stevana? A tako je  bilo lepo i prijatno sa njim dok je plaćao piće u «Grmeču». Nema više ni Struje. On je bio prvo pojava pa se vremenom pretvorio u simbol. Simbol čega? Pa svoga vremena, naravno.

 

Ostario Matija, ostario. A sa njim i ljubavne avanture. Sve ih je nadživeo. Ne pije, ne puši, umeren u svemu, najviše u odnosu na samog sebe. Bilo je suđeno da živi dugo kao Kavkazac.

 

Od Kavkaza, medjutim, ni traga ni glasa. A o tome bi, nekako, bilo najzanimljivije pričati.

 

Čmičak je prelazan! Srbi u to nikada nisu mogli da poveruju. Zato je među njima čmičkanje najraširenije. Pipkaju se po licu kao da nešto stalno proveravaju. Nepoverljivi su čak i prema ogledalu. Kao da im ono skriva najviše. Kako se ta čuvena, naprosto iskonska, lepota suočavala sa čmičkanjem? Teško. Obično bi se lepota zatvarala u kuću da čmičak sam iščili. Ali nekad su čak i poružnjali lepotani i lepotice morali da izadju u svet. Tada su navlačili makedonske i hrvatske maske, govorili su kroz nos, sudarali se sa banderama, izbegavali reči poput: blud, trud i napojnica. Mada, ako bi zapali u kakvo veselo društvo i završili u krčmi umeli su skroz da se zaborave i odbace sve maske. Urlali su iz petnih žila: U mom selu najbedniji to sam ja, i niko nije smeo da ih pogleda u oči.

 

Ima nečeg duboko plemenitog u srpskim pesnicima koji osećaju svaku, ma i najmanju nepravdu, ma gde da se ona desi. Meni je često teško što ne pripadam velikoj porodici srpskih bardova jer bih time samo podstakao da se moja plemenitost obznani u najvišim društvenim sferama. Recimo, Vasko Popa je pisao divne pesme ali mu to nije bilo dovoljno. Morao je malo da dosoli na temu samoupravljanja. Napisao dve uzbudljive, angažovane pesme i uzneseno ih pročitao na Kongresu u Sava centru. Ja tamo nisam bio pa su moja razmišljanja o tom činu skroz neobjektivna i lično obojena.

 

Ali što je Dedijer pisao sjajne pesme! Nije mu se, medjutim, dalo da ih igde objavi. U Srbiji se veoma pazi da se žanrovi ne mešaju. Jedino je saradnicima bilo dozvoljeno da se bave svim i svačim. Da budu i umetnici i društveni i nacionalni i kulturni radnici. Brana Crnčević se smerno ponašao prema ovom pravilu. (Taj je objavio šta je hteo.)

 

Josić Višnjić brine zbog raskola u srpskom biću. Gojko Đogo pravi spisak raskolnika. Jovan Zivlak  svake noći namešta krevet za brata Radovana. Ujutro pomno proučava da najveći od svih mučenika nije noćio i pri tom zaboravio neki papirić sa beleškom. Svi se slažu da je komunizam velika nesreća zbog koje su neki izgubili sve a drugi rešili stambeno pitanje.

 

Za razliku od njih Svetislava Stefanovića su odmah koknuli. Izgleda da najveći problem nije bilo očijukanje sa nacionalsocijalizmom koliko putovanje u Katinsku šumu. Tamo je od intelektualca pokušao da postane svedok povijesti. Jebi ga! To se kod intelektualaca uvek loše završi. (To pravilo ne važi za Engleze.)

Branko Pešić je voleo pesnike i boksere. Takve suprotnosti ispunjavaju dušu. Ima u tome nečega istinski britansko-crnogorskog, nečeg vrelo sevajućeg. U grudima i u pesnicama ujedinjeni su svi plemeniti i svi potlačeni. Pesnici, proleteri i šverceri. Na čelu besmrtne povorke ide Ostap Bender glavom i bradom, oko njega šibaju vetrovi tranzicije i nacionalnog preporoda. (Pesnici i proleteri imaju grupni portret na šestoj strani. Lord Bajron i Marijan Beneš u neraskidivom zagrljaju dolaze na kraju.) Ono što naš Ostap obeća to se i ispuni. Bez zezanja. Ipak je u pitanju nacionalna osobina a ne karakter.

Pred komunistićkom nesrećom izgleda da su se samo braća Kalmici spasili.

 

Ostavili su budistički hram negde kod Cvetkove pijace na milost i nemilost maršalu Tolbuhinu. Maršal je bio dobre volje pa je naredio da se hram minira. Kalmici nestali! Kao da ih nikada nije bilo. Zbog tog očiglednog svetogrđa budizam je imao veliki uticaj na posleratno srpsko presništvo. Pesnici su uporno ponavljali mantru: caru carevo. Vladao je skeptični eklekticizam koji je poremetio «crni talas». Budizam je našao svoje poklonike u Kinoteci. Nije slučajno da je Kinoteka bila u Kosovskoj. Kao da je sve slutilo da se to sa Kosovom neće dobro završiti.

 

Žao mi je što od tolikih Engleza prijatelja nismo uspeli da napravimo nijednog Ficroj Meklina. Za to je izgleda najodgovornija prirodna okolina. Šta smo mogli da mu ponudimo? Adu Međicu?

Kim Filbi nema veze sa VI odeljenjem. Ni Le Kare o njemu nema pojma. Mi smo jedan nadasve originalan i samosvojan narod.  Naši su šifranti bili najbolji na svetu.

Mene su, moram da vam priznam, šašoljili najbolji majstori. Takva je sudbina pobednika. Dok traje pobeda. Ne možeš izaći iz VI odeljenja kad se tebi prohte. To je super brzi voz, posebna vrsta simplona. Na njemu sva vrata i svi prozori zapečaćeni. A ipak bije promaja. Kad Srbi šašolje svoje junake oni to rade temeljno – od nožnih prstiju do temena. Smerno pitaju: je`l ovako dobro? A ti ne smeš mnogo da im objašnjavaš. Grokneš par puta nehajno a oni sve razumeju. Zašto posle svega ne bih bio budista?

 

Ponavljam: o presvetli pod šljivinim cvetom tvoje je carstvo nebesko, neka bude volja tvoja kao zuj pčela i milovanje mahovine, jer sve je život dok se ne izgubi a onda je sve jedno kakav je ko bio…. om, om, om… Pčele su dobre jer one daju đem, a mahovina … i ona je dobra mada ne znam šta ona daje, osim što će da zaštiti glavu kada padne na kamen i kada se telo kotrlja niz rudne planine naše…

 

I nemojte mi više nikada pominjati mrtve, mučene i izgubljene. (Priča se da su N-a vezali za sto pre nego što su ga… a Milkicu surovo golicali.) Imam ja dovoljno svojih briga. Neću da čujem ni za jednu nepravdu, ni za jednu jamu, logor, zatvor ili zasedu. Neću da čujem ni koliko se ko obogatio, šta je sve kupio, unucima ostavio, u dupe zavukao… Toliko toga se izmešalo i otrcalo, toliko toga se ponovo desilo da jedino što mogu to je da se okrenem na drugu stranu, da dobujem prstima po golom zidu i da pokušam da mislim na nešto drugo. Ako drugo osim  Ovoga može da postoji. Uostalom, trebalo bi ga napraviti! To svakako!

Zategnite užad tesari, prionite na kamen mesari!

 

 

udba