Putovanja

„Kolegice, ovdje ste već skoro godinu dana i mogli ste usvojiti osnove srpske terminologije u pravu. Ne kaže se vlasništvo, nego svojina“, rekao mi je, vidljivo ljutit, jedan profesor Pravnog fakulteta u Beogradu 1986. godine prilikom manje studentske diskusije ispred predavaonice. Imala sam tada 22 godine, nekoliko mjeseci bračnog staža i uvjerenje da je akademska institucija dovoljno velika i snažna da može podnijeti korištenje drukčije, ali sasvim razumljive pravne terminologije. Bilo je to moje prvo osobno suočavanje s nacionalizmom koji je tada u mojoj svijesti još uvijek obitavao u onim sferama koje označavamo dalekima i egzotičnima. Neće proći dugo, a nerazumijevanje zbog rođenja u drugoj naciji postajat će sve veće, sasvim će mi se približiti i na kraju zarobiti i nagrditi moj život, baš kao i živote milijuna ljudi u tadašnjoj državi Jugoslaviji.
Beograd je tih godina cvao. Bio je čist, uređen, osvijetljen, blještav, prepun bogatih tvrtki i poduzeća, sjajnih kazališnih predstava, festivala, klubova, nasmijanih ljudi. Tu sam se doselila 1985. godine zbog udaje, nakon što smo suprug i ja sakupili vjerojatno najveći staž putovanja slavnim poslovnim vlakom Sava express; 5.05 bilo je njegovo vrijeme polaska iz Zagreba i među našim malim memorabilijama ono je imalo status „bombončića“ po uzoru na svima znani 505 sa crtom. Premda sam već godinama živjela između dva grada i bila prilično upoznata s „lokalnim običajima“ i ljudima, tek će mi preseljenje pokazati kakav napor iziskuje miran suživot različitih običaja. Nezaključavanje ulaznih vrata stana bio je jedan od onih koji me naprosto užasavao i koji sam ultimativno ukinula samo nekoliko mjeseci po dolasku. U jednoj od najstarijih zgrada Novog Beograda gdje smo stanovali svi su se dobro poznavali, svi su zajedno odrasli i ostarjeli i – nikada nisu zaključavali vrata. Bilo je potpuno normalno da vam duhoviti komšija Šapa, tada student fizičke hemije, ili veseli Mira i Darko u svako doba dana i noći upadnu u stan noseći džezvu punu netom skuhane kave, bučno (ne)pitajući: „Komšinice, može kafica?“ Nakon što sam nekoliko puta potpuno gola u posljednji čas uletjela u kupaonicu i nakon što mi je po tko zna koji put prekinuto ponavljanje gradiva (vlasništvo, ovaj svojina, dakle svojina je pravni odnos…) jednostavno sam – zaključala vrata. Moj tadašnji suprug pokušao je ukazivanjem na kulturološke razlike utjecati na novi režim stanovanja, ali to je bila tema oko koje nisam željela pregovarati. Komšije su mi uskoro prestali zamjerati blagonaklono odmahujući rukom: „Ah, ona je iz Zagreba!“

Drugi običaj, oko kojeg sam bezuspješno pregovarala nekoliko godina i u konačnici izgubila bitku, bio je neprekidan, nezaustavljiv društveni život. Iznimno ukusna i jeftina hrana u malim kafanama doista je dovodila u pitanje smisao kuhanja kod kuće, ali beogradska inačica redovne ishrane tijekom radnog tjedna uključivala je i višesatno sjedenje i druženje s ljudima. Kavu je, naravno, najbolje popiti kod nekih prijatelja s kojima je dogovor za večernje piće samo usputna kurtoazija. Premda sam izrazito društvena osoba kojoj ni za sedmodnevno skijanje nije potrebno više od jednog dana priprema, stalno življenje s gomilom ljudi otimalo mi je moj vlastiti život. Stoga sam se svako malo povlačila i odbijala s posla ili fakulteta produžiti u grad. Trebala sam mirno čitanje knjiga, mirno razmišljanje o predstavi, polaganiju raspravu o filmu, trebala sam odmor nakon cijele noći plesa u podrumu Akademije, trebala sam šutnju nakon pjevanja na Beloj lađi. A to je, dijelom zbog običaja, dijelom zbog moje znatiželje, bilo jako teško ostvariti. Jednostavno, u drugoj polovici osamdesetih bilo je zanimljivo živjeti u Beogradu, a svaki vikend ili praznik mamili su da se sjedne u automobil i krene prema Ohridu, Ljubljani, Sarajevu, Zagrebu, Istri, Dubrovniku… Na tim sam putovanjima otkrila još jednu razliku u odnosu na moje beogradske suputnike. Ma kuda krenula, nikada nisam očekivala da ću igdje naići na išta nalik onome kod kuće. Oni jesu. Njihova očekivanja da i na Kaninu i u Primoštenu trebaju vrijediti norme i običaji kao i u Beogradu prvi su me put doveli do svađe temeljene na razlikama zbog mjesta rođenja.
Slobodan Milošević vrtoglavo se penjao na političkoj ljestvici popularnosti, sve sam veći broj sati provodila čitajući hrvatski i srpski dnevni i tjedni tisak, s balkona gledala okupljanja u novobeogradskom studentskom domu, kolone meni nepoznatog svijeta na putu prema Ušću. Beograđani su sve češće razgovarali o Obrenovićima i Karađorđevićima, u Zagrebu su znanci od mene okretali glavu, a prijatelji me sažalno ispitivali kako mi je. Teta Bisa, majka našeg kuma, samo je odmahivala glavom i govorila: „Mi smo glup narod, mi zapravo hoćemo još 500 godina biti pod Turcima.“ Premda sam i dalje uživala skačući na koncertima, smucajući se po galerijama i iscrtavajući đite po kojima ću jedriti kad dani budu dulji od noći, jedno putovanje u Zagreb jasno mi je pokazalo da ću uskoro morati donijeti veliku odluku. Truckajući se u gotovo praznom Sava expressu, ovaj put besplatno zahvaljujući režijskoj karti koju sam dobila kao supruga namještenika Jugoslavenskih željeznica, kondukter mi je udarajući pečat izrekao nekoliko toplih riječi o suprugu i ljubazno me pozdravio. Nakon pola sata susreli smo se ispred restorana gdje je hitro skočio da mi pridrži vrata i konobarima i troje putnika svečanim glasom obznanio: „A, evo naše srpske princeze Milošević!“ Osjetila sam jezu, strah, gađenje i potpunu zbunjenost. Što sad – pitanje je s kojim ću sljedećih mjeseci živjeti kao sa sestrom blizankom. Rješenje zebnji, nedoumica i strahova zbog neznanja u kojem će se smjeru okrenuti kotač povijesti, donio mi je, istina neočekivano, moj suprug. Naš mladenački brak nije odolio uobičajenoj ljudskoj erotskoj kušnji i krajem listopada 1989. godine vratila sam se u Zagreb. Prelazak u devedesete dočekala sam s crvenom osobnom kartom na prezime Milošević, gledajući na televiziji bujanje HDZ-a. Sredinom travnja 1990., kad je po tko zna koji put odbio potpisati dogovoreni sporazumni raskid braka, izgubila sam strpljenje i ledenim ga glasom zapitala: „Jesi li ti normalan? Čitaš li ti novine? Šećem Zagrebom s beogradskom osobnom kartom i prezimenom Milošević, je l’ hoćeš da poginem?!“ Za manje od mjesec dana stekla sam status razvedene osobe i uz svoje ime ponovo mogla napisati tzv. djevojačko prezime.
Godine koje su uslijedile preživjela sam s teškom stigmom osobe koja je živjela među Srbima, a zahvaljujući raseljenim znancima i prijateljima diljem Europe uspjela sam održati živu vezu s prijateljicom Tanjom. Pisma su godinama prepakiravana u Parizu, Rimu, Londonu, Budimpešti. Rad za međunarodnu organizaciju omogućio mi je da 1996. ponovno otputujem u Beograd. Ne krijem da sam tada doživjela šok i iskreno se potresla. Stigla sam u uništeni grad. Na ulicama nije bilo svjetiljki, žardinjere su umjesto cvijeća sadržavale velike količine smeća, a noću služile kao skloništa za tisuće napuštenih pasa. Rubnici trotoara razvaljeni, javni prijevoz slučajan. Gradom u raspadanju šetali su ljudi koji mu vidno nisu pripadali. Poslovi će me sljedećih godina još nekoliko puta primorati da otputujem u Beograd: grad se pomalo krpao, popravljao, postajao svjetliji da bi posljednjih godinu-dvije drastično promijenio svoj izgled – tranzicijski bum blještavila i kiča ne zaobilazi Beograd baš kao ni mnoge druge gradove nekadašnjeg socijalističkog bloka. Uvijek pojačano oprezna spram uljepšavajuće moći nostalgije, i u Beogradu i u Zagrebu, kao i u mnogim drugim mjestima, tražim lijepo u novom dobu. Nažalost, češće se susrećem s nezanimljivom uniformiranošću koja samo prikriva sve sličnosti i razlike. Kada bi to bila garancija da ubijanja više neće biti, rekla bih – dobro je. Ali nije.

 

Nataša Petrinjak

(„Beograd, 442 do Zagreba“, Novosti, br. 400/1, 2007.)

‘U sredini u množini’, ICR, Rijeka, 2011.