Punjač, 29. januar

Danas, na poslu, odjednom primetim da mi se laptop skoro ispraznio. Uključen u struju, a ne puni se. Okretao sam punjač na sve strane, istezao i savijao žice, menjao šukoe, ali ništa. Moram da isključim laptop da se sasvim ne isprazni. Ivan počne da zove prodavnice i servise u potrazi za odgovarajućim punjačem. Osećam kako me obuzima panika. Sednem za susedni kompjuter, ulogujem se da proverim poruke i da jednu i sam pošaljem. Ne mogu da se opustim. Ivan pronalazi prodavnicu gde mogu posle podne da kupim odgovarajući punjač. Ja i dalje na ivici nervnog sloma.
Sve vreme razmišljam o tome kako je tanka nit koja nas odvaja od gubljenja kontrole i padanja u očajanje. Istina je da u nekoj vrsti latentnog očajanja živimo duže od četvrt veka, ali tako je malo potrebno pa da se potpuno izgubimo. Objašnjavam jednom prijatelju: – Moram do večeras da napišem i postavim novi datum. – Čudna mi čuda, kaže mi prijatelj, ako se preskoči neki dan. Ali to nije bilokoji dan, mislim u sebi, to je dan kada sam sam sebi zadao zadatak. Ja sam štreber, bez sumnje, štreber koji je celog života bežao iz škole, i sada ne smem da zakasnim ni minut.
Predložio sam juče Đuki da napravimo vizit karte za očajnike. Napravio sam i poduži spisak zanimanja:
Majstor očajništva i Majstor očajanja
Očajnik pripravnik
Očajnik savetnik
Samostalni očajnik
Očajnik besposličar
Umetnik očajnik
Novinar očajnik
Pravnik očajnik
Ekonomista očajnik
Majka očajnica
Otac očajnik
Dete očajnika
Guru očajništva
Verenica očajnica i Verenik očajnik
Zaostali očajnik
Službenik očajnik
Kurir očajnik
Direktor očajnik
Upravnik kuće očaja
Kustos očajnik
Očajnik u penziji

Đuka hladnokrvno uzvrati da moram da prvo moram da napravim logo. Koji logo, kakav logo? Skoro da padnem u očajanje.
Prvo što mi je palo na pamet to je Valter Benjamin i esej Suzan Zontag “Pod znakom Saturna”. Saturn je nesumnjivo ne samo planeta nego i onaj zodijački znak pod kojim žive ljudi skloni melanholiji. Veze između melanholije i očajanja su nesumnjive. Pokušao sam na tu temu nešto da nacrtam – svedena lica u obliku saturna, ali je sve ispadalo sitno i neprepoznatljivo, a i prilično trivijalno. Očajanje mora da ima svoje dostojanstvo, nije to igra za decu. (Ili baš jeste. Kad moj najmlađi unuk objašnjava šta radi Foxy: “Ona ti iščupa grkljan”, a “Fredy ti smrska lobanju”, on to izgovara veoma ozbiljno jer želi da me malo uplaši.)

 

DSCN0963

 

Kad sam išao u prodavnicu po punjač zamenio sam Njegoševu sa Krunskom (bivša Proleterskih brigada). Na Cvetnom trgu niz kafića. Imam više od pola sata do sledeće obaveze. Biram gde ću da sednem da popijem kafu. Ali sve je prepuno, zadimljeno i uvijeno u žuto, odvratno svetlo. Nigde mi se ne sedi. Okrenem se na drugu stranu Njegoševom, da u šetnji napravim krug. Prelazim Beogradsku (bivša Borisa Kidriča), potom, Prote Mateje i Alekse Nenadovića. Ove ulice nisu promenile imena. Uklopile su se. Prazna bašta “Lovca” na uglu Alekse Nenadovića i Njegoševe. Onda dolazi Smiljanićeva gde idem levo, uzbrdo, prema Krunskoj. Na početku Smiljanićeve, sa leve strane, jedna stara ruinirana zgrada na kojoj na prvom spratu nikada ne gori svetlo u jednom prozoru. Tu je nekada živeo moj prijatelj iz gimnazije Veljko T. Bio je izuzetno inteligentan i zanimljiv. Kod njega sam svraćao između devet i deset sati u jutro kada sam bežao iz škole. Išao bih peške od Dušanove. Ne sećam se da sam ikada išao nekim prevozom. Veljko bi uvek bio u krevetu, ja sam ga budio. Roditelji su mu radili. Očigledno su se bili pomirili da im je sin čudak koji ne želi da ide u školu. Mi smo, koliko pričali toliko i čitali. Svako za sebe. On u krevetu, ja u fotelji. Kod Veljka je bio pravi magacin novina. Posebno sam uživao u zagrebačkom “Izboru iz strane štampe”. Bio je tu i “Paradoks”, ne sećam se da li je već bio počeo da izlazi “Start”. Veljko je kupovao i američki “Playboy”, “Nacionalnu geografiju”, neke časopise za fotografe. Ili je bio u krevetu ili u kupatilu. Izlazio je isključivo noću. Tada bismo se zajedno šetali uzduž i popreko grada do sitnih sati. Sa nama je često bio i Braca koji je takođe, nešto kasnije, napustio školu. (Moja majka je jednom, pod očiglednim uticajem Hermana Hesea, rekla za Veljka da on naš Demijan.)
Ne sećam se kako smo prestali da se družimo. Verovatno pre nego što sam se upisao na filozofiju. Preko Brace sam kasnije saznao da je vanredno završio srednju školu i zaposlio se na Železnici gde je prethodno radila i njegova majka. Umro je pre nekoliko godina od dijabetesa. Ja sam godinama želeo da ga ponovo sretnem a onda sam samo otišao na sahranu.
Sve ovo pišem sa osećanjem prilične izgubljenosti. Da li je jebeni punjač sve to pokrenuo? Strah da neću moći da uradim ono što sam naumio? Ali šta sam to uopšte naumio? Da pišem dnevnik? Pisati se, uostalom, posle toliko godina, može i automatski, rutinski, ispravno i dovoljno zanimljivo da bi bilo predmete nečije pažnje.
Ovo nije prvi put da prolazim pored Veljkove zgrade. Jesenas sam je, kad sam išao kod Brace, koji sada stanuje u Njegoševoj, fotografisao zgradu i prozor. Kad se setim Veljka, nekako samo od sebe, setim se i Vesne koja je, kao, bila zaljubljena u njega u prvom razredu gimnazije. Jednom sam, poranivši na sahranu na Novom groblju, prešao preko puta – na Jevrejsko groblje. Bilo je leto, veoma toplo, i ja sam seo u hlad na kamenu klupu. Gledao sam oko sebe i u trenu, na par metara od klupe ugledao Vesnino ime. Ona je umrla pre mnogo godina. Veljko je sa klinačkom uobraženošću odbacivao ideju zaljubljenosti i ljubavi, pričao o velikim poduhvatima, otkrićima i avanturama, o žrtvovanju, ali ne i o veri. Vesna je bila pod ogromnim uticajem svoga čuvenog oca, kao da nije mogla da dođe do svoga glasa.
Ugašeni, napušteni prozor, kroz kojeg niko godinama ne posmatra šta se zbiva na ulici, da li je to neki znamen cele moje generacije?

 

DSCN0304

Kod kuće sam odmah uključio punjač u laptop. Nije bilo promene. Nije radio. Onda sam ga uključio u drugi šuko, stavio laptop na krevet i veza se uspostavila. Posle desetak minuta sam ga vratio na prethodni šuko, smestio u fotelju i počeo da pišem Dnevnik. Punjač je normalno radio. A onda je posle petnaestak minuta puklo i zasmrdelo. Kratak spoj na delu kabla između šukoa i ispravljača. Spremio sam se i otišao u komšiluk da u video klubu kupim taj deo kabla.
Ima nekog prokletstva u današnjem danu. Mogao bih od njega da napravim dan za očajanje, ali sve je na svom mestu. Punjač je najzad ispravan. Moja sećanja su takođe tamo gde bi trebalo da budu. I ulice su na svojim mestima bez obzira na promene imena.