Priča sa Slave, 24. novembar, utorak
Na slavu, u subotu, stigao dva sata kasnije nego što sam nameravao. Auto pokvaren, čekao na Ivana, a ovaj na Đorđa koji se iz Zemuna vraća sa rođendana… A taksi, mnogo skup od Zvezdare do Žarkova. Na kraju smo se toliko iznervirali da sam najviše bio ljut na sebe što nisam uzeo taksi. To je nešto što liči na deja vu.
Rođendani se sada održavaju u igraonicama. Vidim, iz novina, da se slave mogu praviti i po hotelima. Niko ne istražuje koliko dece stvarno slavi svoje rođendane po igraonicama, koliko ljudi može da priušti slavu sa sve pečenjem, salatama, sarmom i sitnim kolačima. Kod kuće, naravno. Nema ozbiljne statistike ni o čemu osim o izvanrednim uspesima našeg sporta i privrede.
Bilo mi je posebno krivo što nas je tako dugo čekao Ognjen koji je, u jednom trenutku, upitao Slavka, dedu po ocu: Dokle traje slava? Ognjen, koji sada ima trinaest godina, izdužio se, prolepšao, polako počinje da se zamomčava. Mislim da se već tri puta brijao. Bio je vredan pa je pomagao baka Ljilji: usisavao, brisao prašinu, seckao salate. Slava nas je, naravno, sačekala. Stigli smo tek oko osam sati uveče. Ognjen mi je nekoliko puta u poverenje podsetio: Moraš da uzmeš žito, znaš, zbog Ljilje. Tako sam i uradio. Zbog njega, Ljilje i samog žita.
Na slavi, koju priprema Ljilja, uz malu pomoć ćerke, sina i unuka, uvek je prava gozba. Od te raznovrsnosti i količine zavrti se u glavi. Slavko je izložen kritici jer se “zaleteo” i kupio prase od 39 kila. Odlično je pečeno, lepo iseckano u male komade. “Neće se baci!” Kod prijatelja je slava dva dana. (Aranđelovdan, zaboravih na samom početku da je predstavim.) I kad odlazimo Ljilja nam natrpa mesa, salata, sitnih kolača.
Jednom godišnje sretnemo se sa ljudima samo na ovoj slavi. Pogledamo jedni u druge i tešimo se kako se nismo promenili i kako dobro izgledamo. Malo se bistri politika. Nema zadrtih i popaljenih na ovoj slavi. Većinom smo matori jugonostalgičari. Uz određene ograde, naravno.
Ovo veče sam sedeo pored Slavka i ujaka. Ujak je par godina stariji od mene. Čiji je on ujak pojma nemam. U penziji je petnaestak godina. Ima problema sa kukovima. Strastan pecaroš. Ovaj put mi ispriča sledeću priču.
Godinama već ide na pecanje u Čentu, odnosno u okolinu, gde su kanali i voda. Lovi se razna riba. Sve osim šarana. Njega više nema. Malo pričamo o štuki koja se teško može kupiti na pijaci i o tome kako se priprema. Ujak uzdiše za jednom štukom koja mu se prošle godine otkačila jer nije imao mrežicu da je izvuče. – A sad, pitam ga, kako je sad, ima li ribe?
– Ništa, reče mi ujak, ribe vise nema. Otkad su ukinuli besplatan autobuski prevoz, uz penzionersku prevozničku kartu, pa jednu stanicu – do Čente, naplaćuju 150 dinara, više nema pecaroša. Sve je opustelo.
– Pa dobro, kad nema pecaroša onda mora da bude više ribe, mudro komentarišem novonastalu situaciju.
– A ne, kaže ujak, pošto nema nikoga zavladali su ribokradice, seljaci iz okoline. Oni ribu izlovljavaju mrežama, strujom, čak i plinom…
– Kako plinom?
– Uzmu plinsku bocu, sprovedu crevo od nje u vodu i puste plin. A ribe omamljene samo isplivaju. Mlađ se uništi, a one koje prežive, jer posle izvesnog vremena se povrate, ostanu neplode. Bar tako se priča.
– Pa ima li tu lovočuvara?
– Ima, naravno, ali oni su se utalili sa ribokradicama pa dele dobit. Dok smo mi pecali to nije moglo da se radi jer bismo odmah zvali inspekciju. … I tako, pre neki dan, vraćam se ja autobusom iz Čente, a jedna žena sedne pored mene pa ljubazno pita: ima li ribe? A ja joj kažem: kako može da bude ribe kad su oni vaši sve izlovili pa hrane svinje ribama. I svinje se osete na ribu! Ona samo klima glavom i kaže, jeste tako je.
– I sve to zbog ukidanja besplatnog prevoza?
– Jeste, pa za tristo dinara ti možeš svašta da kupiš. A tamo više nema ni babuške!
fotografija Aleksandra Vasovića
I tako se kompletira cela priča kao svojevrsna zen priča o povezanosti svega i svačega, u ovom slučaju autoprevoza i očuvanju životne sredine.
U Briselu, u kojem sam bio dva puta za kratko vreme, haos.
Vidim onaj predivni trg čija praznina ispunjava osećanjem nestvarnosti. Verovatno se izgubio i miris tople čokolade. Prvi put sam bio na trgu sa Vetonom koji odlično poznaje Brisel. Kad smo ušli u restoran sa školjkama kelneri su ga pozdravljali kao starog poznanika. To što smo zajedno i pričamo jezikom koji obojica znamo, to što pričamo o porodicama, knjigama i što smo zamišljali neku bolju budućnost, i to je, na neki način, prilično nestvarno.
Stvarno je, međutim, ono što kaže Papa Franjo: “Blizu smo Božića. Bit će tu svjetla, zabave, ukrašenih drvaca, jaslica, sve okićeno, dok u svijetu traje rat. Sve je to obična šarada. Svijet nije shvatio put mira. Cijeli svijet je u ratu.”
Da imam potrebu da biram verskog poglavara, a i kad bi to nešto značilo u današnjem svetu, znam koga bih odabrao.