Presna laž, 12. januar 2018, petak

Bio jednom jedan čovek koji je mogao da proguta i svari sve i svašta. (Zvali smo ga Bole.) Za opkladu je grickao staklo od sijalica, gutao kašikice, sunđere, spajalice i penkala da i ne pominjemo. Nikada ga stomak nije zaboleo, nikada mu nije bilo muka. Skrenuo pažnju na sebe i svoj dar pa od toga lepo živeo. Putovao sa cirkusom, bio na Korčulanskoj školi, zabavljao decu, muškarci se kladili, a žene vriskale. Pitali ga novinari šta jedino ne bi mogao da proguta a on, kao iz topa: presnu laž! Ni govno, ni pacov, ni mašinsko ulje, ni toplomer sve sa živom, već “presna laž”. Tražili su onda od njega da to definiše ali on nije bio sklon velikim objašnjenjima i tumačenjima, bio je to čovek prost, prirodan, ograničen…  Naš čovek! On reče nešto u stilu “jaja za bubrege” ali to se nije baš najbolje prenelo, ispalo je da ne voli iznutricu. Ostade “presna laž” da se krčka u hermeneutičkom sosu.

Zašto je, stvarno, “presna laž” nejestiva? Da li je kuvana, pečena, sušena laž ukusnija? (Da li je to pravo pitanje koje postavlja Klod Levi Stros?) Prvi se  tog problema, na temeljan način,  poduhvatio poznati beogradski filozof Piljuk Samostrasni. U mladosti se zalagao za slobodu duha, toleranciju i humanizam. Kad je omatorio suočio se sa propašću jednoumlja i procvatom demokratije. Reklo bi se da je došlo njegovo vreme. Upravo tada, međutim,  profesor Piljuk otkriva svoje nacionalne korene, tradiciju i pretke kojima pripada. Postaje nacionalista-humanista-patriota. Tada je napisao čuvene, proročke reči: “Od presne laži mogu da žive samo oni koji umesto hemoglobina imaju skrob, a umesto varenja fotosintezu!” Te su se reči ponovile bezbroj puta u nastojanju da se objasni savremena istorija i naš položaj u njoj.

Zbog toga su mnoge šume iskrčene sečom i požarima. A neki ljudi pobijeni ili proterani.

Metafora o “presnoj laži”  nikada nije bila moćnija nego danas. Malo je onih koji mogu sve da progutaju, ali su svi složni da “presna laž” neće proći.

Meni je još uvek toplo oko srca kad se setim one poštapalice: “Ako vaše dete loše sere kupite mu kvake i eksere u robnoj kući Ferum”.  Nekada su reklame bile deo velikog sna, a život pun malih stvari i malih laži. Gutali smo kvake i eksere  gdegod smo mogli i nije nam zbog toga bilo teško oko srca. Samo smo ponekad znali da zazveckamo dok su se roditelji brinuli da li jedemo dovoljno spanaća. Niko nije umeo da laže i da mirno gleda u oči. To je došlo mnogo godina  kasnije.