Praznina i bolje sutra, 22. maj, petak
Dani se utrkuju noseći probleme i gluposti. Taman pomislim: e sad je dosta, ovo je vrhunac, a stvari krenu još dalje. Uz probleme idu i burne reakcije, stanja usplahirenosti, besa, očajanja, povređenosti. Film se vraća ponovo i ponovo. Šta je ko kada mogao da uradi, kaže, odgovori… a nije. Odjednom su sve propuštene prilike postale spasonosne a neiskorišćene šanse. Setio sam onog poslednjeg filma Andreja Tarkovskog, u kojoj glavni junak daje zavet, koji je apsurdan baš kao i sama vera. Pomislim: a čime bih se ja mogao zavetovati ako bi sve ispalo dobro i krenulo u pravom pravcu? Da se krstim i postanem religiozan? Ili da se ošišam na nulu? Svi zaveti su apsurdni, jer su posledica izmenjenog stanja svesti. Ali dok ih smišljamo natopljeni smo nadom da je spasonosno čudo ipak moguće
Juče kiša, danas kiša. I sutra i prekosutra biće kiše. Nije, međutim, kiša ta koja pravi probleme. Problem je ovde istovaren odavno i pomešan sa plodnim blatom. Iz toga blata raste čudna biljka kojom se hrane oni koji su se zavetovali na ćutanje i trpljenje. Ovde ljudi nisu žrtve postojećeg sistema, odnosa i vrednosti već neke spoljne, moćne sile koja deluje bez obzira šta ko radi.
Kad pada kiša onda nema vunenih cipelica za bebe. Njih plete jedna starija žena, na delu Bulevara iznad Batutove. Nikada nisam video da je neko kupio ove cipelice. Mora da ih neko ipak kupi inače ne bi bile izložene već više godina. Naravno, samo kad nema kiše. Pretpostavljam da su plave za dečake a roza za devojčice. Za koga su one bele?
Odavno sam želeo da započnem nešto optimistično. Knjiga bi se zvala:
“Bolje sutra”
Ko bi, recimo, čitao knjigu pod naslovom «Skotovi»? Bez obzira šta bi u knjizi bilo, pretpostavljam da bi fini, dobri i pristojni ljudi bili krajnje uzdržani. Što bi nekoga normalnog zanimalo šta rade i kako žive skotovi? Ova tema deluje degutantno. Skotovi bi, međutim, sigurno uživali. Pod uslovom da se prepoznaju. I pod uslovom da se zanimanjem za «Skotove» ne razotkriju. Najveći broj skotova sigurno ima potrebu da svoj karakter čuva kao ličnu tajnu. Kada bi neko, uostalom, otvoreno pričao o sebi kako je skot time bi nestala pritvornost i lukavština, ta misterija njihove moći, bez koje teško da možeš zamisliti nekoga skota. Situacija u kojoj se neki skot javno hvališe da je veliki skot deluje krajnje pozorišno. (Kod izvesne vrste žena postoji potreba da se ističe sopstvena «kučkovitost» ali to je više stvar stranputice pogrešne ideje emancipacije nego načelni stav. A možda je samo stvar karaktera.) U stvari, iskrenost samo pojačava utisak da je «skotovluk» nešto dato i «suđeno», i da je, u stvari, otvorenost neka vrsta vapaja utamničenog anđela u telu skota. Da je anđeo zavezan negvama za svakog skota (i da tu teško pati) nesumnjivo je jedna je od važnih teorija samih skotova. Neću ovde da komentarišem izjave tipa: «baš sam skot, pa šta?» Najčešće je u pitanju puko hvalisanje.
Čak i knjige o mafijašima ne čitaju samo mafijaši. Kolikogod mafijaši bili kriminalci, opasni i surovi tipovi, oni ipak neguju neku vrstu profesionalne časti, kulturnih i verskih tradicija, koje nailaze na određeno razumevanje, pa i simpatije normalnih ljudi. Što je najvažnije, mafijaši mogu da odu u penziju. Mogu da postanu ugledni filantropi, vernici, nečujni baštovani, filatelisti… Skot, međutim, nikada ne ide u penziju. Jednom skot – uvek skotom.
Rekao bi, na kraju, sasvim kratko: knjiga «Skotovi» bi, po svemu sudeći, bila potpuni poslovni promašaj.
Knjiga koja bi se zvala «Bolje sutra» imala bi, međutim, sasvim drukčiju sudbinu. Nju ne samo da bi čitalo mlado i staro, muško i žensko, nego i svi oni koji drže do sebe – svi koji bi hteli da pokažu da su na pravoj strani. Znači: i normalni i skotovi.
U detaljima, još uvek mi nije jasno o čemu je reč u knjizi «Bolje sutra». Ali, kad malo bolje razmislim – to i nije tako važno. Mnogo je važnije znati kome se obraćaš i šta oni od tebe očekuju.
Čim se pomene «sutra» odmah je svima jasno da je reč o budućnosti. Budućnost, koja je dovoljno prostrana, a opet nije previše udaljena, to je, nekako, prava stvar. Kada bismo umesto «sutra» govorili o sledećem veku ili narednoj deceniji to bi delovalo kao naučna fantastika. Jeste SF popularan ali se ne može meriti sa političkim programima i porodičnim romanima. Mislim na tiraž, naravno. Kako je samo «sutra» idealno smišljeno! Već kad kažeš «prekosutra», a to je samo dan posle sutra, stvar ne deluje ni malo ubedljiva. Sutra i tačka!
Ima li naroda koji ne znaju šta je sutra? Koliko juče danas je bilo sutra a opet mu nismo ni malo bliži. Sutra izmiče bez obzira na blizinu. Zato je sutrašnjica tako privlačna. Često deluje stvarnije od stvarnosti koja je toliko opipljiva da o njoj ne možete da razmišljate. Onaj narod koji ne bi znao za sutra sigurno ne bi znao ni za juče. To bi tek bila katastrofa. Moguće je da Bušmani ovo ne razumeju. Za njih je sve mit – i ono što je bilo, i ono što jeste, i ono što će biti. Zbog toga je njihov jezik pun coktanja – iskonskog zvuka čuđenja. Jadni Bušmani.
Sutra je zgodno za svaku priliku. Sutra se nikad ne može pokvariti. Sve drugo je podložno kvarenju. Možete, naravno, strahovati od onoga šta sutra «nosi». Sutra je poput poplave. Ko zna šta može da uradi i kuda da se proširi. Ali zato je tu pridev «bolje». «Bolje» umiruje i disciplinuje «sutra».
O sutrašnjici složno pevaju nacisti i komunisti, radnici, seljaci i poštena inteligencija. I oni – najstariji, kojima je vrlo malo ostalo, umeju vrlo složno da zapevaju himnu sutrašnjici. Važno je «sutra» učiniti bliskim i izvesnim. Sutra mora što pre da počne. Pogotovo kada je to «bolje» sutra. Ko ga ne bi poželeo? Čak i najgori skot će poželeti da sutra bude bolje. Ako ni zbog čega drugog a ono da bi učvrstio svoj položaj. Kada skot radi na sutrašnjici sva je prilika da će se nešto i dogoditi. Skotovi ne rade na prazno. Skotovi znaju sve zanate i sve veštine. Prirodno su talentovani za priču i ubeđivanje. Umeju da umire ali i da osokole.
Knjiga «Bolje sutra» morala bi da ima poentu na svakoj strani. Ako to, onda to! I tako redom. Ništa ne deluje tako umirujuće kao tačan redosled stvari. Sutra nije prostor u kojem se sumnja i birka. Dobro je, uostalom, jedno i jedinstveno. Kad hoćete da nešto bude bolje to znači da koristite derivate «dobrog» i da niste spremni da se oko toga raspravljate.
Pored poenti i redosleda, važan je i jezik. On mora biti jednostavan da ga svi razumeju, ali da to ne deluje prostački. Znači, svako mora naći svoj deo tajne, mora biti lično posvećen, osećati da se knjiga upravo njemu obraća. Najbolje bi bilo da se u knjizi pokaže kako je nekada bilo sjajno, kako se to preko noći pokvarilo i kako je nesreća vladala decenijama – sve dok se nije pojavilo Nešto što je najavilo bolje sutra. U tom smislu «bolje sutra» mu dođe kao povratak Kralja. Svi oni koji su se godinama osećali poniženim i potlačenim iskočili bi na taj dan iz svojih mračnih i hladnih rupa. I svi bi vikali: ovde sam, ovde sam, pogledaj me!
Bolje sutra ne dolazi samo od sebe ali se ne može ni pozvati pritiskom na dugme. Ako iza noći dolazi dan to ne znači da iza lošeg dana, ili serije loših dana, nužno dolazi dobar (bolji) dan. Ništa nije tako neshvatljivo kao raspored dobrih i loših dana. I godina, uostalom. Svaka zemlja, i svaki narod, možda ima svoga diboka koji radi na kalendaru života.
Čujem promukli muški glas kako zapeva:
Neko ko će čuti tvoj glas
Neko ko će se odazvati
Neko ko će te utešiti…
Neko ko će te čuti! Stvarno? Kad će se to desiti? Naravno, sutra. Srce je puno, srce je na mestu. Ko zvoca da je to nemoguće? Zatucite kretena! Kreten se zabavlja tuđim osećanjima. Ništa mu nije sveto. Kreten bi hteo da otvori racionalnu raspravu o nadi. Neverovatno!