Ponekad se obučem kao sestra

Ponekad se obučem kao sestra. Uske svilenocrne futrole za noge, visoke potpetice, moher rolka kremasto zlatne boje, sako od krupnog engleskog tvida. Uz to sve što ide: kontrasno lice – svetli puder, crna maskara,  žarki karmin, pažljivo isfrizirana crna griva, sve obavijeno oblakom parfema – mislim Lancome.

 

prekidac

 

Izlazim iza podneva. Moja sestra gaji ležernost kao životni stav – to se posebno odnosi na ustajanje. Izlazim u svet sa pažljivo isplaniranom maršutom. Za to su potrebna posebna sredstva i uslovi. Sestra iz principa ne izlazi po lošem vremenu i nikada ne koristi javni prevoz. Njen je izbor sužen na sunčano ili sasvim mirno vreme i, naravno, na taksi.

Prilazi taksiju i čeka da joj šofer otvori zadnja vrata. Pogled joj je tako siguran, tako leden, tako postojan da nema tog taksiste koji nije spreman da odmah izleti iz kola i  izvede ceo protokol. Kasnije ga gleda u retrovizoru. Oči im se ukrštaju kao  u Madam Baterflaj. Trenutna moć – moć sudbine. Ona je uporna, šofer brže-bolje spušta pogled i nešto prtlja oko radija, menjača, taksimetra… Odjednom  oseća snažnu potrebu da sredi kola, da istrese pepeljaru, ispraši sedišta, opere stakla, i iznad svega da se okupa i namiriše.

Miris moje sestre i zvuk trenja njenih dugih nogu koje svaki čas ukršta proizvodeći streloviti zvuk: ziih, ziiih, naprosto parališu taksiste. Oni su, nema sumnje, početna, ulazna kapija za svet prema kome se uputila.

Moja sestra, kad izađe u svet, puši dugačke, damske cigarete. Duva dim uskim mlazom koji pred sobom sve probija. Kad se maši za malu tašnu od jadnog aligatora da izvadi paklo sa svih strana se prinose upaljači. Drhtavi plamen osvetljava galeriju muških šaka i podlaktica. Sestra ih proučava poput blaziranog ihtiologa: bez prethodnog upoznavanja sa licem uslužnog pripaljivača ona prema izgledu i položaju šake i podlaktice sasvim dobro zna ko je ko. Ta šuma muških ruku, hroptavih glasova, pogleda koji nastanjuju svaki ugao i horizont, taj usijani, večno nadraženi i nesrećni svet nadanja i krivice, sve  to u korak prati svaki njen izlazak.

Uostalom, ona i nije izlazila da bi se osamila.

Ona je za sve apsolutna misterija.

Zbog toga se o njoj i tako mnogo priča i razglaba. Pogotovo o njenom poreklu. Tu svako ima neku teoriju. Najčešće je Crnogorka, i to od Vasojevića, potom Hercegovka, sa Stare planine, od Čarnojevića, Brankovića… ali, zanimljivo, nikada od Dunđerskih. Koliko ih je samo prepoznaju kao sliku i priliku izgubljenih predaka. Moja sestra – hodajući arhetip! Izgleda   da se kolektivno pamćenje najlakše koncentriše oko  one stvari. Možda je u osnovi svega neizmerna incestuozna žudnja – svako ko “prepozna” moju sestru kao pripadnicu vlastitog plemena želi da je odvuče u krevet. Svi ti dežmekasti, znojavi, ustreptali, nespretni a tako moćni, muškarci hteli bi da spavaju sa svojom slavnom prošlošću.

Moja je sestra visoka oko metar i osamdeset. Neodređene starosti. (Bliže tridesetim nego četrdesetim.) Niko ne zna gde stanuje i od čega živi. Najèešće se priča da je udata za prebogatog italijanskog grofa sa kojim nema ništa. (A i kako bi imala  kad je grof po definiciji impotentan i skroz nezainteresovan za njene arhetipske i fizičke čari.) Ona dobro zna kako da podgreva glasine, s vremena na vreme izbaci poneku italijansku reč ili latinsku izreku. Zabaci grivu preko desnog ramena, zagleda se preko levog i kaže: kako je sada sve procvetalo na Fijezolu. Ili dodirne sabesedniku nadlanicu i poverljivo pita: da li ste nekada bili u Arecu? Od tog dodira posle se ispredaju bajke i kupuju knjige i vodiči o Arecu.

Grofu je moja sestra potrebna samo zbog društvenog prestiža. Kad  sa njim izađe negde u beli svet, svi padaju na dupe. Lepo mogu da zamislim kako  čitava rimska kurija baulja po podu trljajući se od bola i zaprepašćenja dok mimo njih trijumfalno prolazi moja sestra sa svojim zbrčkanim i nevidljivim grofom. Kakva rasa, šuškaju izlizani i promašeni primerci ljudskog roda. Sa takvom bi rasom svako hteo da produži vrstu. To više nije samo pitanje estetike ili hedonizma nego pravi, izvorni atavizam.

Čudno je kako neko ko je po prirodi  blag, miran, sređen i uređen, o ljubaznosti i predusretljivosti da i ne govorim, budi takve atavistièke sklonosti.  Možda je deo odgovora u njenoj misterioznosti. Ona izaziva mnoštvo pitanja i nedoumica a ne daje nijedan određen odgovor. Sećam se da je jedno vreme kružila priča da je ona ćerka jednog čuvenog, prilično krvoločnog, generala koji je posle rata vukao konce celokupne Tajne službe. Bila je jedinica, majka je izvršila samoubistvo, pa je ostala uz oca, koji se iznenada preobratio u velikog paćenika i vernika, nigde ne izlazi, sam je sebe zatvorio u jednostavnu vilu na Dedinju. Zbog oca se nikada nije udavala a Tajna služba je i dalje pokriva – ona je jedina veza izmedju očeve netaknute memorije i stvarnosti… Jednom prilikom je u Klubu književnika za njen sto prišao jedan pijani pesnik koji je počeo da psuje njenog oca i komunističku tiraniju. Ceo Klub je skočio da je odbrani. Branili su je podjednako i zakleti antikomunisti i bivši i sadašnji policajci, dekadenti i populisti, pesnici i prozaisti, domaće i strane diplomate, čak i bogati novi preduzetnici koje, u suštini, ništa nije interesovalo osim zarade i dobre klope. Ona je na sve samo tiho rekla: svako ima pravo na svoju zabludu. I to su joj svi zapamtili i citiraju je kao vrhunac pameti i tolerancije.

Društvo koje okružuje moju sestru u principu je veoma šareno i raznovrsno. Uglavnom su u pitanju ugledne i uticajne osobe. Na primer, one iz Akademije. Među njima je najviše predstavnika tzv. društvenih (humanistièkih) nauka. Kod njih je, izgleda, kolektivno pamćenje najjače.

Jedan starac, poznat po tome što ume  na najupečatiljiviji način da cedi mudre reči i poruke, koje se posle koriste kao obavezni deo intelektualne opreme, voli da joj stavi svoju hladnu, od pisanja izradjenu šaku na koleno, da joj se zagleda u oči i da ozbiljno kaže: ne, nisi ti Dinarka, ti si naša. To “naša” zvuči tako toplo i prisno da joj ništa drugo ne preostaje nego da ga  pomiluje po odomaćenoj ruci na kolenu i da mu u istom tonu odgovori: naravno da sam naša. Moja je sestra verovatno jedna od najraširenijih opsesija u Akademiji. Ona je prisutna na raspravama, okruglim stolovima, izveštajima, čak i na izbornim Skupštinama. Ko god počne da govori o tradiciji, nacionalnim interesima, neprolaznim vrednostima ili samoj prirodi našeg nacionalnog bića pred očima mu je moja sestra. Možda, da su joj grudi malo izrazitije, ali ne, nećemo o takvim detaljima…sa mojom bi sestrom sve moglo ponovo da otpočne. Mogla bi se planirati budućnost ovog naroda. Sve je, uostalom, mnogo lakše kad imate model.

¸           Moja sestra koristi ženski toalet. Zaprepašćena je kako su žene neuredne. Moja sestra čeka da joj otvore vrata. Ne čudi se kako je mnogo muškaraca spremno da to učini. Moja sestra je svesna svoga izgleda. Moja sestra oblači moje donje rublje. Ne strahuje da bi je neko mogao na prevaru odvesti u krevet. Niko se i ne usuđuje da joj tako nešto predloži. Svi su naprosto ludi i u strahu od njenog pogleda i onoga šta on izaziva. Osim toga, uzajamni interesi tolikog broja obažavalaca naprosto se potiru. (Ponekad zamislim kako bi izgledao neko ko bi insistirao da se seksualno zbliži sa mojom sestrom kada bi mu ona nevino odgovorila: žalim, ali ostavila sam pičku kod kuće.)

U suštini, kad bolje razmislim, moja sestra obavlja jednu važnu društvenu ulogu. Ona podseća sve frustrirane, napaćene i u prošlost zagledane Srbe kako još uvek postojimo kao najlepša, najsnažnija i najvitalnija  rasa koju niko ne može da ukloni i izbriše iz ovog sveta. Moja sestra – pogled prema eonima – raskrsnica jina i janga, trijumf neuništive narodne volje i genetike, moja sestra tajanstveni radnik na uranku kolektivnog sećanja…

Ponekad me  ujutro iznenadi siktanjem: vidi na šta ličiš, već tri dana se nisi brijao. A ja, zbunjen njenim neprijateljstvom, samo umorno kažem: ne može ove nedelje, jedva imamo za hleb i novine.

I moje poslanstvo pod ovim  nebom ima svoja ograničenja. O tome  sestra nikada nikome ništa ne govori.

 

Profemina, Beograd, 1995.

Ovo je priča koju sam napisao za prvi broj Profemine. Pre dvadeset godina, pod Miloševićem, u prostorijama Medija centra u Knez Mihajlova. Priču je prva pročitala Rada Lazić tadašnja urednica časopisa. Bilo je neko proleće, mislim.