Oštro i bez veze, 12. januar, četvrtak

Odjednom sam to ponovo začuo. Oštro i bez veze! Naravno, samo u svojoj glavi. Ono što se oko mene dešava izaziva različite reakcije. Pa i oživljavanje čudesnog gesla sa Radija B92 iz devedesetih. Pomislio sam da je autor bio Maki (Zoran Mamula), možda Mašić. Onda sam pitao Verana da li se seća ko je bio autor. – Neko iz informativne! Pišem Mašiću, a on mi odmah odgovori: Milan Božić. Baš sam se iznenadio. Mada, Božić je tada često nastupao na Radiju, posebno kod Milice Kuburović, bio je duhovit, brbljiv, povezivao je sve i svašta. Kolega Mire Marković, veliki poznavalac lika i dela Vladimira Iljiča, matematičar, čovek koji je o svemu imao mišljenje. I istaknuti član se-pe-oa. Koja kombinacija. Ako je još živ, pomislih, sigurno je član nekog važnog upravnog odbora. I jeste. Telekoma.

Oštro i bez veze! To je u novinarstvu moglo da znači više stvari. Uglavnom da kad ne možeš ništa konkretno da uradiš da kreneš da glumiš bes i ludilo i da lupetaš o svemu i svačemu. To je negde način preživljavanja, a negde životni stil. Mnogi ljudi to koriste svakodnevno. U politici, pogotovo onoj unutrašnjoj, srpskoj, metod “oštro i bez veze” ima dugu tradiciju. Taman se malo primiri, pa ponovo počne da bljuje energiju ništavila.

Jedan od najvećih srpskih rodoljuba Emir Kusturica  metaforično priželjkuje atomsku bombicu da pokaže svim mrziteljima srpskog roda i istorije koliko su u krivu. Nema kod Srba ni mrvice zločinačke nakane a kamo li operativne sposobnosti za zloćin počiniti! (Sa atomskom bomicom bi se to lako dalo i dokazati.)  Neprijateljstvo prema svemu što ima predznak evropsko ili američko, odnosno zapadno, dobija u zamahu. Tome se snažno pridružuje i Crkva koja je izgubila svaku meru i orijentir tako da je rusofilija jednostavno izjednačena sa putinofilijom. Obožavanje svemoćnog gazde, sile i prekih odluka ravno je svetom trojstvu. Pop koji za neki crkveni praznik kaže premijeru: donesi nam migove aco, a to onda prenose novine kao simpatični detalj, odnosno iskonsku narodnu želju koju valja uslišati, sve je to deo potpune pomame i ludila.

Privatno, naravno, nije tako. Taj svet javni daleko je hiljadama svetlosnih godina od svakodnevnih problema i potreba. Ipak,  stalno prisutan. Kolikod bežao od naslovnica dnevnih novina i televizijskih vesti, ludosti se neprekidno probijaju. Devedesetih smo bili deo onoga što se dešavalo pre svega zbog našeg angažovanja. Iako nismo bili članovi stranaka bili smo veoma jasno opredeljeni. Protiv Miloševića i Šešelja. Kao i protiv svega što je oličavalo i simbolizovalu tu politiki.

Ne mogu a da ne čujem, odnosno pročitam, da je aktuelni srpski predsednik primio Momčila Krajišnika, bivšeg predsednika skupštine Republike Srpske, osuđenog na dvadeset godina zatvora zbog zločina protiv čovečnosti, od strane Haškog tribunala. Otišao je u zatvor 2006, odslužio sedam godina, vratio se u Republiku Srpsku kao heroj. Heroj je i u Srbiji. Ne tako očigledno kao Biljana Plavšić, naravno. Zašto predsednik Srbije prima Krajišnika? Da mu izrazi zahvalnost i divljenje što je izdržao u Hagu, a posle u britanskom zatvoru? Možda misli da je Krajišnik nevin? Zašto to otvoreno ne kaže? Što se stidi? Nekako u isto vreme u Mostaru se održala promocija knjige o Ivi Andriću u kojoj je ovaj izanaliziran do sitnih crevaca. Zaključak: gromoglasan – Ivo Andriće je bio rasista, nacionalista i fašista. O muslimanima i Turcima je pisao loše, a o drugima, a posebno o Srbima, dobro. Pokušah da prelistam Andrićeve knjige u glavi. Nikako da se setim tog rasizma i mržnje. Kako je samo bilo u “Prokletoj avliji”? Ko je tu bio prav, a ko kriv? Zar nisu kao nevini stradavali svi odreda? Slično je i sa Jozefom K. Samo što o njegovoj nacionalnoj pripadnosti Kafka ćuti ko mutav. Ne mogu Andrića da odvojim od priči o Bosni i Bosancima. Zar on nije podigao jedinstveni spomenik baš toj Bosni, sa svim  njenim Turcima, muslimanima, Srbima i Hrvatima? Zar upravo on nije iskovao poseban bosanski amlgama? Kojega se danas, očigledno, stide sva tri zablentavljena naroda.

O Andrića se, uostalom, “kače” i Kusta, i Dodik, i Sanu, i Matica, i Zagreb, i Beograd, i Sarajevo, i Banja Luka, i kulturnjaci, i bezbednjaci. Samo se o njemu još nije izjašnjavala Jorgovanka.

U međuvremenu, baš tu negde, ovih dana, okolo Božića, patrijarh srpski Irinej, otvorio dušu pred novinarom pa kaže da Crkva neće da plaća porez sve dok joj država sve ne vrati. Imam utisak da ni to neće biti dovoljno i da se tu nakarikalo mnogo kamate od izgubljene dobiti i dušenih bolova. A pogled, nekako škiljav, lukav, kao da ispituje preko objektive kamere kako je narod primio njegove mudre reči o porezu. I to u trenutku kad većina ljudi živi na samoj ivici egzistencije. Po ovoj studeni.

I bes, uostalom, može da ugreje. Mada kratko.

No, važno je da je Donald Tramp dobio izbore u Americi. Sada će sve da krene na našu stranu.

Koja opijenost, koje ludilo!

 

Hladno je. Baš je hladno. Pored reke, u blizini Savamale, nekoliko stotina izbeglica živi u napuštenim betonskim barakama. Od tolikog busanja u grudi i dokazivanja niko se ne seti da  prikopća neku cev od daljinskog grejanja, koja prolazi Karađorđevom, dovede vodu i kanalizaciju. Ili da sve poravna i da izbeglice preveze tamo gde postoje elementarni uslovi za makar privremeni smeštaj.  Sad je važno da se preživi. Upravo sad.

 

Ošto i bez veze!

 

 

82f691d16e67e74b27c7f2a604e37b24

 

Ovako:

Došao jednom Ivo Andrić kod Kuste na kafu, a ovaj ga, kako uđe, samo strelja očima.

Popiju kafu u tišini. Andrić gleda ispred sebe, skupio šake oko fildžana, onda skine naočare, pa ih polako briše crnom svilenom krpicom.

– Nego, reci ti meni, jesi li jebo Lotiku, zagrme Kusta usred razgovora.

 

Ili ovako:

Kadgod se sretnu Dodik i Kusta jedan drugoga streljaju očima.

Onda svako izvadi svoje papire, pa se malo svađaju koliko će za koga šta ostati.

Na kraju zajedno piju pivo i streljaju pogledima činovnike koje prozivaju. Ovi se povlače pored zida, zbog nečega im se skrate noge. A Dodik i Kusta da se pokidaju od smeha.