Neka baci prvi kamen….

Negdje krajem osamdesetih bila sam u Rimu. Dan je bio sunčan, izmišljen za mirnu šetnju Vječnim Gradom (u koji, naravno, vode svi putevi). Nešto prije, uspješno sam pobjegla kolegicama iz našeg zagrebačkog instituta koje su me vukle iz dućana u dućan, koristeći moje znanje lokalnog jezika glede transakcija o odjevnim predmetima. (Meni samoj dućani nisu omiljena mjesta osim izuzetno, a uvijek samo ako se radi o knjižari, papirnici, ili nekom muzejskom dućanu. Njima teško odoljevam.) Sad sam bila slobodna, u mogućnosti da slijedim vlastiti ritam. Taj me odveo do Koloseuma u kojem sam se izgubila misleći na prastare kulture, okružena zidinama koje su bile svjedoci grandiozne prošlosti kao i neizmjernih ljudskih patnji. Po okolnim ulicama je bilo više ljudi no što mi se svidjalo pa sam odlučila istražiti neka mirnija mjesta. Prije nego sam se uspjela udaljiti od užarene gomile vidjela sam jednog elegantno odjevenog Japanca, sa torbom biznismena, kako brzo hoda u mom pravcu. U jednom trenutku me primjetio i počeo usporavati korak. Meni je prva (skromna!) pomisao bila da ga se duboko dojmio moj izgled pa će krenuti u osvajanje za što nisam bila od volje. Kad mi se našao u blizini usporio je jos više, pogledao me uz sasvim mali osmjeh, podigao ruku, raširio dva prsta i rekao “Peace, sister”. Ja sam se zbunila ali ne toliko da mu ne bih mogla uzvratiti istom mjerom. Onda smo se konspirativno osmjehnuli jedno drugom i odmah nastavili hod, svako svojim putem. Stranac mi je uljepšao dan. Osjećala sam se posebna, izdvojena na taj način iz mase. Kao da mi je porasla vrijednost u vlastitim očima. Kako je malo potrebno da se duh uzdigne. Ili to i nije bilo tako malo?
Ako pokušamo biti iskreni, nije li točno da smo beskrajno skloni misliti lijepo o sebi? Ne uvijek, naravno (ako nismo nevino glupi), ali u principu. Što ja mislim o sebi? Da sam tolerantna, poštena, istinoljubiva, širokogrudna, vjerna, hrabra, otvorena, napredna, anti svega što liči na ksenofobiju, rasizam, nacionalizam, laži, manipulacije, ugrožavanje ljudskih prava, nepravdu bilo koje vrste, da znam (koliko se može) razliku između dobra i zla…. Sve u svemu, da mi je moralni integritet za svaku pohvalu (što je bio jedan od najljepših komplimenata koje sam ikad primila). No da li je uvijek bilo tako, je li to apsolutna istina? Nažalost moram priznati; nije. Koliko sam ljudi učinila nesretnim (osim onih koji su to zasluživali)? Podosta. A napravila nešto što nije trebalo ili ne napravila što je trebalo? Desilo se, nekad i sa dramatičnim posljedicama. Osim toga, omakne se i meni da me izda tolerancija, osjećaj za mjeru, da provalim neku “bijelu laž” (crnu ne, nikako!), objasnim si nevjeru kao moje ljudsko pravo (što drugima ne dopuštam), uplašim se (kao što je dolje zapisano) i slično. Mislim da nije često; tvrdim da se trudim da tako ne bude.

Nešto od toga se može opravdati, shvatiti, popraviti, ne ponoviti. Ali neke stvari ostaju kao mrlja na mom gotovo djevičanskom obrazu. (Ova mi je jaka!) Primjer:
Tko nije gledao Boormanov film “Oslobađanje” pa ne zna atmosferu kojom je prožet, teže će shvatiti kako sam se osjećala jednog jutra 1987-e, usred velike planine. Ja sam ga gledala godinama ranije i očigledno mi je ostao prisutniji u glavi no što sam bila svjesna. Tog ljeta krenuh sa prijateljima iz Beograda, Zagreba i Ljubljane na vrlo uzbudljiv izlet čiji je vrhunac bio splavarenje po Tari. Bili su sa mnom Ljilja, Cvetko, Slavica, Vesna, Lucija, Ben, Senko…. Noć prije silaska na rijeku našli smo bajkovito mjesto negdje u šumama Durmitora, mali proplanak gdje smo odlučili postaviti šatore. Nikad prije nisam vidjela tako mnogo velikog drveća, ni bila na mjestu gdje su jedini zvuci bili zvuci prirode. Što može biti bolje od otkrivanja nečeg novog, avanture u dobrom društvu na mjestu kao izmišljenom za mene? Pripremili smo šatore, napravili vatru, razgovarali, svjesni koliko je taj trenutak poseban, kako svijet i stvarnost imaju mnogo lica. Drveće je polako nestajalo u mraku a mi smo sve dublje uranjali u potpuno drugačiju dimenziju. I umor. Ne sjećam se kad sam u životu bolje spavala nego tih nekoliko sati prije oluje, iako je vreća za spavanje bila direktno na zemlji. Ništa me nije smetalo dok nije počela grmljavina. Uvijek sam voljela sijevanje i jake zvuke elemenata, posebno one doživljene iz sigurnosti kuće. U šumi je sve bilo drugačije. Izgledalo je da gromovi udaraju svuda oko nas, opasno u blizini, praćeni zvukom kakav nikad prije nisam čula. Onda je počela kiša, jaka, uporna, primjerena tropskim šumama. Ne znam za ostale, ali ja sam se počela osjećati prilično sitno i izgubljeno. Sati su prolazili, bili smo budni; kiša je prestala tek pred jutro. Svi smo bili umorni ali i egzaltirani, kao da smo upravo pobjegli od ogromne opasnosti. Malo nas je ipak brinulo što je bas sve bilo mokro; satori, vrece za spavanje, odjeća. Nekako nam je uspjelo napraviti kakvu-takvu vatru, razapeti konopce i staviti sve da se suši. Još je trebalo otići do sela, koje je bilo prilično daleko, po hranu za slijedeca tri dana na splavi. Naravno, netko je morao ostati u kampu i brinuti da se vatra ne ugasi. Ja sam bila dobrovoljac. Više se nisam osjećala sitno nego dorasla situaciji i spremna za nove izazove. Svi su otišli a ja sam u početku uživala u samoći dok mi do svijesti nisu stigle banalnije sitnice; dim je odavao koliko su drva koja smo nasli mokra, vatra je postajala sve manja. Situacija u svetu se intenzivirala. Moji zahvati su bili neadekvatni. Van svake sumnje, vatra se gubila u dimu i polako jenjavala. (Mozda mi se do tada samo činilo da sam, duboko u sebi, Indijanka? A ako je to ipak istina, mora se priznati da se kao takva nije materijalizirala kad je baš bilo potrebno.)
Tek sad dolazimo do bitnog dijela priče. Dok sam uznevjereno i neuspješno vapila za solucijom pogled mi je odlutao prema rubu šume. A tamo je stajao nepoznati čovjek i gledao me. Nisam znala da li se tek pojavio ili tako stoji vec duže vrijeme. Izraz lica mu je bio ozbiljan, neodređen. Sad sam i ja nepomično stajala pored gotovo ugasle vatre, gledala ga i počinjala se osjećati nelagodno. Još se nije pomakao. Što mu se vrtilo pa glavi? Od kuda se stvorio? Što hoće? Zašto me gleda i ne miče se? Sve više mi je postajalo jasno da sam sama u velikoj šumi, da se moji prijatelji neće vratiti još koji sat. Možda bi se Crvenkapica osjećala bolje, ali ja u stvari nisam navikla na šumska stvorenja. Možda je to vuk. Ta prilika ispod drveća, neočekivana i strana, sigurno znači opasnost. Nije mi to sve baš na taj način prolazilo kroz glavu ali se jasno sjećam straha. Nije popustio nego ojačao kad se čovjek konačno pomaknuo i krenuo prema meni, vrlo polako. Kad je stigao nije podigao dva prsta i rekao “Peace, sister”; samo je vrludao pogledom između mene i vatre. Lice mu je bilo dinarsko, umorno. Meni se činilo da konačno razumijem što znači izraz “srce mi je sišlo u pete”. Na koncu je progovorio, ne gledajući mene neko vatru: “Gasi se, a?”. Zdušno sam zaklimala glavom, glas me malo izdao. Pogledao je uokolo (gleda li da li smo sami?!), a onda je krenuo nazad prema šumi (da li je tamo još netko?!) i nestao među drvećem. Ja sam ukočeno i dalje stajala na istom mjestu iskušavajući kineske vježbe disanja da se primirim; nisu baš funkcionirale. Ne znam koliko je vremena prošlo kad sam vidjela neki pokret i njega kako ponovo prilazi. Došao je do mene, sagnuo se i spustio veliki naramak grana (koje su izgledale suhe) pored vatre. Tko zna gdje ih je našao. Iskusnim pokretima, bez komentara, složio je drvo kako treba, upalio vatru i ostatak grana ostavio sa strane. Vatra se rasplamsala, počela širiti toplinu i izgedala je u odličnom stanju. Čovjek je odstajao još neko vreme usmjeren na plamen. Onda je pogledao mene, maltene se osmjehnuo i kazao: “Sad, kad se tvoji vrate, sve će bit osušeno”. Prije nego je nestao od kuda je i došao uspjela sam mu doviknuti “Hvala”. Sve u svemu, naš dijalog se sastojao od tih nekoliko malih rečenica koje sam spomenula. Otišao je nazad svojim putem.

Objektivno gledajući, spasio mi je dan. Zahvaljujući njemu, vatra je izdržala i sve se uistinu osušilo. Ali mi je obraz stradao, ne njegovom krivicom. (Vjerojatno bi mi se u tim trenucima sve lakše složilo u glavi i bilo od početka transparantnije da sam ikad uspjela pronaći i pročitati “Zašto kamenom?”, mističnu knjigu velikog iako neopravdano zaboravljenog Aleksandra Kolona. Ovako sam bila prepuštena samo vlastitim mislima.)

 

Ilustracija: Fabio Divo

Znam , jasno je, svi mogu razumjeti; neki strahovi su primordijalni, atavistički. Poznato je također da se svašta može desiti u šumi, u divljini, na izoliranim mjestima bez svjedoka, u samoći, bez zaštite poznatog/poznatih. To se može shvatiti. Ipak sam morala nastaviti razmišljati o tome, u godinama koje su slijedile. Sada, sjedeći ispred kompjutera u toploj kući u Trstu (na sigurnom i poznatom mjestu) razmišljam što se sve, u toj situaciji, u meni probudilo, izašlo na površinu. Jer, prisječajući se toga dana iz druge dimenzije, mogu objektivnije analizirati situaciju što mi je nekad pretjerana navika ali sada treba. Čovjek na Durmitoru nije imao ni izraz lica ni govor tijela koji bi trebali biti upozoravajući, alarmantni, prijeteći. Nije izgledao ni previše velik i jak; nije bio mlad. Njegova je krivica (ako se to uopće može tako nazvati) bila samo u tome što se pojavio iznenada, dok sam bila sama, u nepoznatom okruženju, na njegovom terenu, što se približio bez osmjeha i bio nesklon verbalnoj komunikaciji. Bio je za mene stranac i kao takav opasan. Priznajem, ne baš ponosno, da je moja reakcija bila neugodno blizo ksenofobiji i vrlo daleko od hrabrosti i otvorenosti kojima se hvalim. Bilo me stid i tada (ali tek kad je otišao) i još uvijek to nisam zaboravila. Zato danas prvo dobro promislim kad se sretnem sa ksenofobijom drugih; ne laćam se odmah prvog kamena. Pričekam (malo).

Mira Oklobdžija