Ne mirim se sa onim sa čime sam se pomirio, 29. oktobar, četvrtak

Sunčano. Vetrovito. Rekao bih da je dan kao stvoren za petak. Opet sam pogrešio. Danas je bila Konferencija o medijskoj arheologiji na FDU. Divna tema. Naravno, zavisi od toga kako će ko da je razume. I iskoristi. Na putu prema fakultetu, sa moje leve strane, pre nego što se pređe most iznad autoputa, stoji zgrada u kojoj sam radio nekih osam godina. Tu je nekada bila Republička konferencija saveza socijalističke omladine Srbije. Iako nisam bio omladinac kad sam počeo da radim u Istraživačko izdavačkom Centru SSO Sebije (IIC), imao sam već trideset godina, niti sam se tako osećao, nikada nisam ovaj posao doživljavao bilokakvu vrstu politčko-partijskog rada. Bio sam urednik izdavaštva što mi je omogućilo da upoznam ne samo mnogo uzbudljivih i vrednih rukopisa i knjiga nego i ljudi. Objavljivali smo knjige iz oblasti društvene teorije, najviše domaćih autora ali i neke veoma uzbudljive prevode. Brzo smo izašli na glas kao sumnjivo, “anarho-liberalno” društvo. Kad smo objavili Laslovu knjige “O anarhizmu”, bili smo proglašeni za anarhiste, kad smo objavili knjigu Koste Čavoškog “Mogućnosti slobode i demokratije”, postali smo zagovornici višestranačke demokratije, kad smo objavili prvu knjigu Zorana Đinđiča “Subjektivnost i nasilje” to je već bilo sumnjivo i opasno zbog samog autora. Dovijali smo se na razne načine. Neki put smo morali da zamolimo štampariju da odloži štampanje knjige dok se ne situacija ne smiri. Složena knjiga, sa olovnim šifovima obmotanim kanapom, bila bi pokrivena teškim naslagama papira da neko ne bi rasturio slog. Onda bi jednog dana rekli: puštaj! I knjiga bi ugledala svetlost dana.
Socijalističke omladine i IIC-a odavno nema. Knjige su rasturene. Mnoge su i danas po bibliotekama širom bivše zemlje. Iza velikih okruglih prozora bivšeg omladinskog sedišta posluju neke nove firme. Ne verujem da je u njima ostao neko iz starog društva. Knjige će još izvesno vreme da se pamte. Izdavači se, međutim, brzo zaborave. Ko se danas još seća Nolita, Rada ili Jugoslavije, mislim na izdavače?
Sa Acom Divcem sam govorio na Konferenciji o medijskoj arheologiji o onome što je takođe zaboravljeno: o prepričavanju filmova. Koliko ima godina kako to više ne postoji? Trideset, možda trideset i pet? Jasno mi je zašto toga nema poslednjih desetak godina. You tube i video plejeri su obesmislili taj divni oblik druželjubive naracije. Umeti lepo prepričati film, ili knjigu, to je bio jedinstven dar. Što bi ti danas neko prepričavao film koji lako može da se pronađe i pogleda – ceo ili samo pojedine delove? Ali, zašto je toga nestalo pre trideset godina? Zato jer smo počeli da pričamo o drugim stvarima? Ili, da se drukčije družimo? Tema promene tipa društvenosti i komunikacija za mene je veoma izazovna. Da li su društvene mreže, a posebno FB, oblikovale potpuno nove oblike druženja i komunikacije? Naracija, odnosno prepričavanje, u trećem licu, više nije potrebna. Dovoljno je da se podeli neki članak, citat, film ili muzika. O sebi se priča najviše. Pokazuje se gde se bilo, s kim, kakva je bila klopa, piće, muzika, dokle se ostalo… Sve u prvom licu jednine. Ich forma! Ali ništa ispovedno. Nema provale iskrenosti: dubokog očaja, patnje, nade, očekivanja… Nema ni sećanja. Ne mogu da proniknem u budućnost i dokle će ovo bekstvo i samozaborav da idu. Ne mirim se sa onim sa čime sam se pomirio.

 

Sinoć u galeriji Ozon otvaranje lepe izložbe slika Miloša Sekulića. Bilo je malo društvo jer Miloš nije zvao ni svoje najbliže prijatelje, a mediji ionako obraćaju sve manje pažnje na otvaranje biločega. Osim ako se ne pojavi ministar kulture ili gradonačelnik. Sa Milošem sam se upoznao pre oko godinu dana. Uz pomoć interneta. On je stari Beograđanin koji živi u Njujorku. Arhitekta, i to veoma uspešan. Jedan od prvih beogradskih rokera. Kad mi je mailom poslao fotografije slika i molbu da nešto napišem za katalog prvo sam ga upitao za format. Bio sam zaprepašten kad sam saznao da je većina slike malog formata, dvadeset sa trideset. Delovale su mi kolosalno, kao da su deset puta veće. Nisu u pitanju samo teme već i emocije koje su ugrađene u slike. Izložba nosi naziv “Raz-Gradnja”.
Rekoh na otvaranju da su ove slike svojevrsne katastrofe “za poneti”. “Raz/Gradnja”! Tako Miloš vidi Njujork i Beograd. Oba grada su bila ranjena. Njujork 2001, Beograd više puta: 1941, 1944. i 1999. To ranjavanje grada neko oseti, a neko ne oseti. Neke rane se zacele, a neke ostanu otvorene zauvek. Kao i gubitak sećanja.

 

Beograd Nato April 24 1999
Inače sam u katalogu napisao sledeće:

“Prvo što sam uradio kad sam video Miloševe slike bilo je da potražim Kavafijeve pesme. Da li su me scene bombardovanja pokrenule? Pre će biti da je u pitanju Kavafijeva pesma “Itaka”. Bilo bi najbolje polako je čitati. U pesmi Konstantin Kavafi piše da je za Itaku potrebno što duže putovati. Povratak u Itaku, kao i dugačko putovanje koje prethodi, to je nešto što radimo zbog sebe. Kakvu god Itaku da zateknemo: bogatu, lepu, ojađenu ili osiromašenu, nećemo biti iznenađeni. I tako, gde god da se nađemo! A Miloš Sekulić posvuda, tiho i nežno, nosi svoj Beograd. To je nesumnjivo teret koji često nije lagan i udoban. Zbog toga Miloš Sekulić na slikama voli ponekad da se našali sam sa sobom. Pitam ga: “Gde je Tito na slici? Da li si ti umesto njega?” A on se smeje: “Misterija! Ta slika je misterija.”
I slikanje sećanja predstavlja misteriju. Ne poseduju svi gradovi tu energiju. Kao što svi gradovi ne mogu biti Itaka. I kad ih razgrađujemo i ponovo zidamo, kamen po kamen, ciglu po ciglu, to nije zbog toga što ih je uništila neka sila već zato jer smo sami, potpuno nesvesno, toliko toga zaboravili.”