Muke sa prevođenjem

Ne mogu sa sigurnošću tvrditi da je sve počelo od Babilonske Kule; ni historičari se oko toga ne slažu, a tko sam pa ja da im se mješam u posao? Možda su ljudi stvarno napravili Kulu u drugom tisućljeću prije Krista da se približe nebu, izazivajući Boga kojem se to baš nije svidjelo. On je njihov arhitektonski pothvat doživjeo kao izazov, pre-slobodno ponašanje, pa ih je raspršio posvuda po svijetu i od jednog jezika (koji su svi razumjeli) napravio mnoge, da se ne bi mogli lako i lagodno domunđavati protiv njega. Ono što ga je mučilo, ako je vjerovati Bibliji (Knjiga Postanka 11:1-9), to je sumnja – “Ovo je tek početak njihovih nastojanja. Sad im ništa neće biti neostvarivo što god naume izvesti.” (Ništa neostvarivo? Zgodno zvuči!) Ili se ipak samo radi o metafori?
Kako bilo da bilo, osamdesetih godina prošlog stoljeća često sam boravila u Žarkovu, predgrađu Beograda, gdje su moji prijatelji Slobodan Simović – Simke i Dragana Obradović bili iznajmili stan u privatnoj kući, s pogledom na vlasnikov svinjac. Mnogo se tamo razgovaralo, povjeravalo, crtalo, zezalo, družilo s ekipom. Svašta bi se moglo napisati o tim danima, ali kad mislim o raznim jezicima i razumjevanju među ljudima (koji više svi ne govore jedan jezik), pada mi na pamet večer kad je u posjet došlo brdo Amera, ne sjećam se zašto i tko su bili. S namjerom da ih zabavimo i jasno pokažemo kako su naši narodi i narodnosti urnebesno duhoviti, krenusmo im prevoditi neke izraze iz svakodnevne upotrebe. Redali smo: “Idi mi – dođi mi” (Come me, go me), “Uoči nove godine” (In the eye of New Year), “Pucati od zdravlja” (Shooting from health), “Pokazati zube” (Show teeth), “Malo sutra” (Little tomorrow), “Tko te šiša” (Who cuts your hair), “Piškit ću – kakit ću” (I’ll pee, I’ll poop), “Boli me briga” (Care hurts),”Puca mi prsluk” (My vest is splitting) i tako satima. Mi lokalni smo se siti nasmijali, a Ameri su se smješkali, prvo dobrohotno, onda malo zbunjeno i umorno a zatim srdačnije, u trenutku napuštanja Žarkova. Laknulo im što odlaze. Ništa nisu shvatili. Nama je bilo neugodno. Malo.
Isti (i mnogi drugi ljudi koji ne poznaju jezik) nisu u stanju shvatiti što, na primjer, poručuju naslovne strane Feral Tribuna – “Sagradit ćemo još ljepši i stariji most”, “Jebeš zemlju koja Bosne nema!”, “S predsjednikom na kavgu”, “Francuz a ne zločinac”, “Hrvatska ide dalje, Feral ispao”…. Problem nije samo u nepoznatim rječima. One se mogu prevesti. U pitanju je nepoznavanje terena. Strancima ne bi bilo mnogo jasnije ni da mogu vidjeti likove uz navedene naslove (svi koji su promarširali po naslovnicama Ferala su toliko naši da to boli). Radi se o “dubljem” prevodu, ne o denotacijama vec konotacijama koje zahtjevaju maltene enciklopedijski ali i emocionalni uvid u datu situaciju. Posebno kad se radi o “nama” (pretjerujem, ali dobro zvuči, bahato, ali od srca). Tako je jednom Bojan Kveder, moj tada jos mali brat po tetki (čiji je tata bio jugoslavenski ambasador u Indiji) upitao Nehrua (koji se upravo spremao u nesvrstano-službeni posjet Jugoslaviji), naivno, začuđeno, dječje: “Pa kako ćeš u Beograd kad ne znaš srpski?”

 

 

Da samo još dodam, izlazeći jednim korakom van granica meni najbolje poznatog svijeta; Balkanac koji je zapisao haiku “Drvo trešnje u cvatu, Dva vrapca na grani, Zajebavaju se” mozda je super savladao japanski i znao mnogo o ritmu poezije tog naroda ali mu je sigurno nesto prilično važno promaklo, na primjer duh jezika i kulture Japana (između ostalog), iako atmosfera ove naše i njegove slikovite zemlje nekako vrlo prirodno isijava iz slike koju nam nudi. (Mislim da mu je to bila i namjera.)
Sve su ovo samo sitne digresije koje vode ka uspomenama koje sam htjela zapisati. Prva je vezana uz Pariz, 1982-e. Bila sam po prvi put u tom gradu i spadam u grupu rijetkih osoba koja je vidjela samo donju polovicu Ajfelovog tornja (bila je maglovita večer kad sam se zatekla u blizini). Elem, poslije neke konferencije o samoupravljanju nađosmo se u internacionalnom društvu u nekom tipičnom francuskom restoranu u centru. Tamo sam upoznala Dragana Minderovića – Mindu (koji je tada živjeo u Parizu, a s kojim sam se kasnije družila u Amsterdamo, gdje smo od devedesetih živjeli i on i ja, kao i jedan dio prijatelja iz žarkovačkih, beogradskih dana). Tokom kasnijih godina postali smo prijatelji (a Minda je bio drug mog druga Kazimira, od prije i zauvjek). Te večeri se pojavio u društvu prijateljice, Francuskinje, koja je izgledala kao Juliette Greco samo mnogo ljepša. No, kako se večer razvijala, njezin se srdačni osmjeh polako transformirao u izraz dosade i odbojnosti. Razlog nije bilo teško dokučiti – potpuno je ispala iz komunikacije. Minda je naime, prisjećajući se sastanaka studenata filozofije iz čitave Juge, počeo redati njihove zajedničke poetske kreacije koje su nama bile primjer beskrajne hilaričnosti, a za Juliette i ostale jezično hendikepirane strance – španska sela, prilično egzotična i šarmantna ali neshvatljiva. Ono što nam je recitirao bila je serija “Bratoubilačkih pjesama”, osmišljenih (tvrdim bez imalo dvojbe) u ništa manje razgaljenoj atmosferi od one u kojoj smo mi uživali u tom trenutku. Sjećam se jedne: ”U tišini, usred klanca, ljuljnem stenu…” Ni prvobitni autori, kao ni mi u Parizu, nisu zasigurno imali na umu ništa drugo osim demistifikacije i zafrkancije, šale na vlastiti i tuđi račun, zajedno. Pitala sam Mindu da li bi možda bilo zgodno uključiti i druge u razgovor, prevesti im ponešto. On je samo rekao “Ma pusti, sestro, ne mogu oni to razumeti” i nastavio dalje, sretan da može podijeliti nešto sa ljudima koji mogu.
Druga uspomena je prilično slična. (Kao svaka ozbiljna akademska građanka, biram primjere koji mi se zgodno uklapaju u temu.) Bilo je ljeto 1992-e. Prisustvovala sam konferenciji koja se održavala na univerzitetu u Canterbury-u i bila posvećena našoj, tada već realno bivšoj, domovini. Bili smo smješteni u studentskim sobama, na brežuljku sa pogledom na katedralu. (Veliku!) Naši sociolozi i ini gosti koje je pozvao organizator skupa, antropolog Glenn Bowman, bili su najbrojniji i predstavljali gotovo reprezentativan uzorak Jugoslavije: nešto Srba i Vojvođana, pa onda Slovenaca, poneki Hrvat, Crnogorac, Bosanac i jedan kolega s Kosova. (Mislim da je nedostajao predstavnik Makedonije.) Sjećam se da je bila Zaga Golubović, Zdenka Milivojević, pa onda Stjepan Gredelj, Vojin Dimitrijević, Čanak (koji mi se predstavio “Ja sam Nenad Čanak, srpski dobrovoljac”; tek mi je kasnije objašnjeno što je to značilo, u prvom trenutku me zateklo!), Renata Salecl, Shkelzen Maliqi i mnogi drugi, meni više ili manje poznati. Poslije zadnjeg dana rada domaćini su nas izveli na večeru u veliki restoran izvan grada koji je imao glavnu salu i neke manje prostorije uokolo. Bili smo raspoređeni za raznim stolovima; za mojim je bila Zaga, Glenn, njegova žena i još nekoliko ljudi, zaboravila sam kojih. Atmosfera je bila mirna, opuštena i prijateljska, kao poslije dobro obavljenog posla, ali i pomalo melanholična; bio je dan prije rastanka od onih koji žive negdje daleko, a dragi su nam. (Ja sam se od tamo vraćala u Amsterdam; samo sam neke od njih i poslije srela.) Nešto prije razlaza, uz zadnje piće, začula se pjesma iz jedne od pokrajnjih soba. Meni bi toplo oko srca, riječi su bez dvojbe bile naše. No malo sam se ukočila kad se Zaga nagnula prema meni, širom otvorenih očiju i zaprepaštenog izraza lica. Pitala me, tihim glasom: “Miro, tko to tamo peva srpske nacionalističke pesme?!” Rekoh joj da ne brine, da idem odmah provjeriti o čemu se radi. U drugoj prostoriji zatekla sam zbor sastavljen od svi “naših” koji su, pod dirigentskom palicom kolege iz Prištine, nešto pjevali u totalno oduševljenom ozračju. Nije imalo veze koja je pjesma, bili su zajedno. Vratila sam se za stol da kažem Zagi kako je sve u najboljem redu i prenesem joj dojam situacije. A ona se gotovo rasplakala od ganuća i rekla: “Jel vidite što su nam oduzeli?” Pod tim nije mislila na te koji pjevaju nego na one koji takve pjesme koriste kao ratni poklič probuđenih atavističkih sila. Ja sam znala što ona misli i osjeća, ali nisam znala kako to objasniti Glennu, u par riječi, koji je željeo razumjeti zašto smo u jednom trenutku bile konsternirane a u drugom na rubu suza. Nema lakog ni brzog načina, ako ga uopće ima. Kako to prevesti, da te čitav svet razume?

 

 

 

 

 

Mira Oklobdžija