Most

Nemam pokraj sebe fotografiju na koju sam mislila ovoga ljeta. Ali imam mnogo adresa. U Trstu, gdje sam najćešće, nisam legalno prijavljena. U Zagrebu, kamo odem ponekad, na nekoliko dana, primam pozive na glasanje u stanu jedne prijateljice. U Podgori sam legalno ali gotovo nikada fizički. A u Hagu, gdje je većina mojih kutija, živi trenutačno jedna pristojna familija iz Indije. Kutije su u podrumu i u jednoj od njih je i ta fotografija iz Mostara. Budući da sada ne mogu do nje dodala sam ovdje drugu, napravljenu u augustu ove godine, na istom mjestu. Istina, u ovom slučaju je “isto mjesto” poprilično relativan pojam i može se prihvatiti isključivo ako se “mjesto” odredjuje udaljenošću od okolnih koordinata i hologramima iz prošlosti, a ne kamenom na kojem netko stoji. (Na toj, novoj fotografiji nisam prisutna ispred nego iza kamere.)
Bio je kraj ljetnih praznika, prije vise od četrdeset godina. Na povratku iz Podgore za Zagreb zastali smo u Mostaru i, naravno, prošetali mostom i popili kahvu na njegovom rubu. Bila je paklenska vrućina, kako to češće biva u dolini Neretve. Mislim da me to tada nije mnogo smetalo. Na fotografiji smo moja sestra i ja, obje u nepristojno kratkim haljinama, s rukama podignutim u zrak i poprilicno blaziranim izrazima lica osoba koje se prave da im nije neugodno pozirati na javnom mjestu. I bile smo obje bose. Kad je fotografija napravljena, mojoj mami je prišao jedan mlađi lokalni promatrač i pitao “Gospođo, a zašto su one bose?” Na odgovor da je razlog u besparici on je, neuvjeren ali dobronamjeran, zaključio “Nije zato, nego zbog mangupluka”. Sjećam se da je kamenje starog mosta bilo prevruće za šetnju bez sandala no, u svakom slučaju, bio je to jedan od onih dobrih dana koji ostaju.
Znala sam da su sagradili jos ljepši i stariji most. Kad sam ga prešla ove godine u avgustu nisam bila bosa pa sad ne znam da li je taj ljepši kamen jednako vruć kao što je bio onaj na kojem sam stajala jednom davno, kao mangup po ubjeđenju.

 

Mira Oklobdžija