Moj dnevnik
Gde sam sve pisao? 04. mart, sreda
Vidim da se pošast egzibicionizam polako, ali sigurno širi. Nemam pojma da li je to pošast ili vrhunac zdravlja, u stvari. Upotrebih starinski izraz “pošast” čisto da se ne zaboravi da se i tako nešto može pojaviti. Nekada, pre dvadesetak godina, davna prošlost nema šta, bilo je izazovno uslikati se razgolićen, ili potpuno go, u sasvim neprimerenom okruženju (na trgu, u parlamentu, u nacionalnoj biblioteci, u metrou, pored neke poznate skulpture…). Posebno je to bilo privlačno za mlade starlete i modele željne publiciteta. Muški časopisi su bili glavni promoteri takvih fotografija. Danas čitam da se otišlo nešto dalje. Reč o o koitusu na javnom mestu. Ništa sakriveno, ništa u mraku tunela ili dubokoj senci grmlja. U ovome mora da učestvuje bar dvoje ljudi. I nije neohodan fotograf. Jednostavno, takva je situacija da ljubavnici ne mogu da izdrže navalu strasti. Ljudi su, uostalom, za razliku od mačaka, u neprekidno teranju....
NastavakPolitički, 27. februar, petak
Pre šest godina sam prestao da budem davalac krvi. Isključivo svojom krivicom: prešao sam šezdesetu. Bilo mi je krivo, jer sam smatrao da bih komotno mogao i dalje da budem koristan, bar što se kvaliteta krvi tiče. Danas mi pade na pamet da bih tu odluku Zavoda za transfuziju krvi mogao da proglasim političkom. Kolikogod to izgledalo blesavo, ali taj protokol, koji se zasniva na nekim medicinskim standardima, i jeste politička odluka. Uskraćeno mi je pravo da bude plemenit bez naknade. Pre tri dana smo u Trećoj gimnaziji, bivšoj Osmoj, imali zanimljiv susret sa dvadesetak beogradskih srednjoškolaca i nekoliko studenata. Propitivali smo ih na temu medija i medijske pismenosti. Reč je o projektu u okviru kojega će se napraviti kampanja na temu medijske pismenosti za mlade. Za sada je ova tema prisutna samo u okviru građanskog obrazovanja. Devojke i mladići sa kojima smo razgovarali, odmah smo to prepoznali, predstavljaju...
NastavakKiš, kornjače i Ovo Ovde, 22. februar, nedelja
Danas je kiša, istina retka, sivo nebo, pomalo vetrovito, depresivno. Ništa pedeset nijansi sivog – samo obično, sveprožimjuće sivo. Vidim na htvatskoj televiziji, u okviru Kulturnog denvnika, da se obeležava osamdeset godina od rođenja Danila Kiša. U Srbiji su osvanule i naslovnice na novinama sa likom Danila. Kiš je, znači, neosporan s obe strane granice i s obe strane jezika. Mislim da je umro na vreme da ne postane sporan. Mogu sasvim da ga zamislim kako ima osamdeset godina, kao i mnoge druge prijatelje i poznanike koji su otišli. Mada, njegov način života nije baš obećavao dugovečnost. Pa ipak, neki uspeju i pored šljemanja i pušenja dve pakle Goloaza dnevno da mnogo dalje “dobace”. Pomislim kako Danilo nikako ne bi mogao biti uz Miloševića, a još manje uz Tuđmana. Sumnjam da bi mu i Izetbegović imponovao. Da je poživeo bar do sredine devedesetih sigurno bi njegova pozicija apatrida bila...
NastavakOtkopati ili zakopati, 16. februar, ponedeljak
Juče sam doveo najstarijeg unuka da bude kod nas dok su njegovi mama i tata bili na sahrani na Bežanijskom groblju. Gorana je “vukla” i harfu jer je prijatelj čija je majka umrla želeo da čuje harfu u kapeli, na ispraćaju. Taj instrument je već toliko toga prošao. Mislim da je prvi put na groblju. Sučano je, vedro, ali prohladno. Harfa nije mnogo teška ali je nezgodna za nošenje. Potrebno je znati kako da se uhvati. Najčešće je dvoje nose. Položi se tako da uži deo, vrh, ide napred. Taj prednji deo se obuhvati rukom a zadnji, teži, gde su pedale, drži se šakom koja se proturi u otvor rezonatorske kutije. Sećam se, međutim, kako sam jednom, kad nije radio lift u starom Mokranjcu, kod Londona, potpuno sam nosio harfu na treći sprat. I nije mi bilo previše teško. Ognjen mi izgleda kao da je za poslednje dve...
NastavakRat i izvori detinjstva, 12. februar, četvrtak
Mislim da bi bilo nemoguće da izaberem neku knjigu koja je na mene “presudno” uticala. Šta to “presudno” uopšte znači? Presudno za šta? Za moj književni ukus, za moj emotivni život, za moja vrednosna opredeljenja? Knjige se, uostalom, troše kao i mnogi drugi upotrebni predmeti, posebno odeća i obuća. Da li baš tako? Udovi i telo rastu, naročito ubrzano kad smo deca, pa nam odeća i obuća brzo omale. A knjige, da li one, time što nam se uvećava mozak, a u njemu gomilaju raznovrsne informacije i iskustva, vremenom takođe “omale”? Moguće. Mada se jednom pročitanim knjigama ipak uvek možemo vratiti a teško cipelama broj 35. Kako sam postajao stariji izbor knjiga se povećavao. Posebno kad sam počeo da čitam poeziju, filozofske i teološke knjige. “Otkriće” poezije koincidiralo je mojim prvim gimnazijskim pesmama kojih sam se pomalo stideo i pisao sam za sebe. Zbog toga je i čitanje...
NastavakOproštaj, 8. februar, nedelja
Prekjuče, u petak, posle podne, kad smo krenuli sa posla, počela je prava vejavica. Uhvatio sam sebe u nekoj vrsti radosti što će pasti dovoljno snega da će unuci najzad moći da se sankaju, a ja da napravim bar jednog velikod zombi-Deda Mraza. Gledao sam kroz prozor, sretan što sam pronašao dobro parking mesto, kako sneg pokriva krovove i automobile. Ali na trotoaru se nije hvatao. Telefonirao sam Marku da ga podsetim na dogovor oko snimanja filmskom kamerom raskršća Strahinjića bana – Zmaj Jovine u zimskom periodu. Pre godinu dana raskrsnica je snimljena “okupana sunce, zalivena kišom, sa zelenim bogatim krošnjama lipe, i sa požutelim ostacima lišća. Ali pokrivenu snegom još ga nismo snimili. Hteo da bih da napravimo mali film – od oko petnaest minuta – gde bih ispričao priču, boljereći sećanje, na ovu mesto. Neka vrsta moje verzije “Dima”. Skraćena i bez ubistva. Onda je u subotu...
NastavakO osveti, 3. februar, utorak
Sinoć sam rekao sebi da ću sutra da pišem na temu osvete. Nikada o tome nisam zucnuo, osim u esejima o ratu, istoriji, kolektivnom pamćenju, krivici… Malopre, naime, u prodavnici vidim jednu mnogo odvratnu babu, verovatno mojih godina, kako se guzi birajući mandarine sa police. Jednostavno ne dozvoljava nikome da stane pored nje, mada ima dovoljno prostora, i takođe uzme neku mandarinu Ona izabere 6, a ja u sebi kažem: e sad ću da ti se osvetim sebična babetino, pa izaberem 7 mandarina. Naravno, ne rekoh joj ni reč o tome kako sam joj se osvetio. Sačuvah svest o osveti u sebi. Novi dan i nova priča o osveti. Dan je sunčan, vazduh prozračan. Poput proleća, mada je i dalje prohladno. Nema vetra. Sređuju se “zelene” površine. Jednom sam razmišljao o tome da se osvetim jednom preispoljnom gadu tako što ću ga opisati u jednoj priči. Počnem...
NastavakMimo nas, 1. februar, nedelja
Juče ujutro u velikoj samoposluzi napravio se red kod mesara. Ispred mene dve veoma stare žene koje guraju poluprazna kolica. Kad dođu na red počinju da ispituju mesara koliko šta košta. Najzad, pitaju za kosti. Tada kosti i sam prvi put ugledam. Nešto poput oglodanih svinjaskih rebara spojenih žilama i masnoćom. Na njima flekice mesa. – Pošto? – Stodvadeset i devet dinara! (Malo jače od jednog eura.) Postoje još samo dva parčeta. Uzimaju oba. Malo jače od kilograma. Mesar ih pita da li žele da ih iseče, one se kratko konsultuju i kažu u glas: ne. Pogledam pažljivo u kolica i vidim u njima: krompir (crveni), kupus, luk, margarin i mleko. Zamišljam ručak: pečenje od kostiju uz krompir, salata od kupusa. Kosti će da naprave “moču” pa će krompir biti obogaćen i ukusan kao da je pripreman uz pravo pečenje. A možda će se nešto mesa sastrugati i sa...
NastavakPunjač, 29. januar
Danas, na poslu, odjednom primetim da mi se laptop skoro ispraznio. Uključen u struju, a ne puni se. Okretao sam punjač na sve strane, istezao i savijao žice, menjao šukoe, ali ništa. Moram da isključim laptop da se sasvim ne isprazni. Ivan počne da zove prodavnice i servise u potrazi za odgovarajućim punjačem. Osećam kako me obuzima panika. Sednem za susedni kompjuter, ulogujem se da proverim poruke i da jednu i sam pošaljem. Ne mogu da se opustim. Ivan pronalazi prodavnicu gde mogu posle podne da kupim odgovarajući punjač. Ja i dalje na ivici nervnog sloma. Sve vreme razmišljam o tome kako je tanka nit koja nas odvaja od gubljenja kontrole i padanja u očajanje. Istina je da u nekoj vrsti latentnog očajanja živimo duže od četvrt veka, ali tako je malo potrebno pa da se potpuno izgubimo. Objašnjavam jednom prijatelju: – Moram do večeras da napišem i postavim...
NastavakU Vonderu, 26. januar
Sada je 11,25, ponedeljak, sitna kiša, vlažno i ne tako hladno. Svratio sam na pijacu Đeram i kupio 200 grama oraha, očišćenih, naravno, po ceni od 1.300 dinara kilogram. (Polutke oraha su 1.500.) Naručio sam produženu sa mlekom i čašu obične vode. Račun: 100 dinara. Jeftino. Fotografisaao sam prednji deo kafane. U Vonder sam išao devedesetih, naječešće posle pijace. Pitam barmena, i konobara u isto vreme, kada je otvoren Vonder. – 1997. To me veoma iznenadi. Činilo mi se da je sigurno bio otvoren pre 95. Vreme se skratilo. Drastično. Sve je isto osim stolica koje su oduvek bile mešavina. Izgleda da su stare rasklimatane zamenjene nekim novijim, domaćim, naravno veoma polovnim. Na galeriji je mrak, samo sam uslikao stepenice. Od šporeta na drva bije prijatna toplota. I cela prostorija miriše na drva koja gore. Ali, u celom prostoru nije previše toplo. Moraš sedeti bliže šporeta da bi se...
Nastavak