Konkurs za Žrtvenik, 11. decembar, petak
U pogonu sam četrdeset i pet godina. Počeo sam da radim sa 22 godine. Danas sam se našao u stanju, nekako čudnom, bezvazdušnom. Naprosto sam iscureo. Kojim redom da počnem? Od najstrašnijeg ili od najgoreg? Ima li razlike? Raditi se mora. I živeti. Ko to kaže? Čisto baljezganje i kristalizacija besmisla. Niko ništa ne mora. Ali svaka odluka košta. Prvo sam imao gostovanje na televiziji, pa prezentaciju novog istraživanja, pa mi je Ivan javio da je umro Brana. Na njega sam mislio ovih dana. I pokušavao da promenim pravac misli. Kao da ću, ako ne mislim na njega, i kako mu je, učiniti da se desi čudo i da on ozdravi. Često pokušavamo da ne mislimo na najgore kao da time sprečavamo da se to i odigra. To je sujeverje koje je, u stvari, samoodbrana. I prethodna dva dana bila su grozna, ali bez smrti i bolesti. Uobičajena porcija govana. Nikako da se naviknem na grozotu ljudske bede i zla. Ponovo, i ponovo, očekujem razumevanje i pristojnost. To dobijam u mrvicama.
Možda bi bilo dobro da se raspiše konkurs za idejno rešenje žrtvenika u Beogradu. Kao što smo neumorno potkopavali sve ono čvrsto i normalno na čemu smo živeli, da bismo dobili karikature od država, nacija, privreda, obrazovanja, kultura, istorija, prošlosti i budućnosti, tako isto bi trebalo da kopamo u podnožju Žrtvenika koji bi sam, po sili statike, gravitacije ili slučaja, izabrao na koga će da se sruši i da ga tako sahrani.
Evo, otvaram konkurs. Baš na današnji dan koji je siv, hladan i vlažan, bez sunca i meseca, zvezda, nade i obećanja. Život je negde drugde što nije samo naslov romana već pesma koja će da se ponavlja i onda kad života uopšte ne bude bilo. Srbija je naizgled ostarila i osiromašila preko noći. Znamo dobro da nije tako. Ona je starila, praznila se i siromašila godinama, pred našim očima. Umesto odlučnosti bili smo ispunjeni nevericom. Stalno smo bili kolebljivi. Čak i onda kad smo radili prave stvari.
Zbog toga Žrtvenik mora biti ogroman jer on neće “poklopiti” samo jednog čoveka koji se odluči da ponese žrtvu za druge već za milione.
Đuka mi je poslao svoje rešenje. Čak ga je postavio s druge strane Save tako da može da se vidi i sa budućeg Beograda na vodi. I zamislite samo scenu koja se odvija pred našim očima: kako se ruši ogromna kupa, a ne znaš ko je ispod nje. Pa stotinu puta do sada nismo znali ko je gde, kako, i zbog čega stradao. Je li to nešto drukčije? Da li smo zbog toga posebno patili? Upravo zato i služi žrtvenik. On bi nas podsećao neprekidno, i neprekidno, da ljudi gube živote, dostojanstvo, slobodu, pravo na pristojnost i normalnost, da se briše granica između dobra i zla, između lepog i ružnog, pametnog i glupog, razumnog i ludog… u ime nečega što je ništa, smrdljiva ljuštura pokojnih ideologija… Bilo bi zaista korisno da Srbi imaju žrtvenik jer su se godinama tako uživeli u priče o tome kako su oni najveće žrtve, pa makar i niko nikada ne postao žrtva srušenog Žrtvenika. Sa Žrtvenikom bez žrtve možda će neko otkriti postojanje stvarnosti.
Dakle, dragi moji prijatelji i prijateljice, čitateljke i čitaoci, šaljite svoje predloge. Nešto možemo da napravimo i u svome vrtu. Poput Panglosa.