Kim Filbi i priroda promena, 14. avgust, petak

 

Ja sam volio knjige o špijunima i špijunaži! U početku su to bile knjige o špijunima i špijunskom operacijama protiv nacista. Svaki je špijun koji je radio nešto protiv nacista bio junak. Kasnije sam čitao knjige Džona Le Karea u kojima su se britanski konntrašpijuni borili protiv onih ruskih. (Amerikanci su bili predstavljani kao gagule.) Tu sam saznao za razne vrste ostavljanja poruka, pretnji, zavođenja, vezivanja… Krtice su bile postavljane na sve strane. Budile su se na šifru, melodiju, dodir ruke ili jednostavno neki gest koji bi uputio nepoznati u metrou. Jedno je pravilo bilo generalno: mogao si biti Rus koji špijunira za Ruse u Americi ali ne Amerikanac koji bi špijunirao u Rusiji. Bio je i neki vic o tome kako lako otkriju američkog špijuna u Rusiji – jednostavno, zato jer je crnac. To se sad promenilo: važi za Kinu i Kineze, mada, sve više je sve izmešano. Nema više lakog prepoznavanja ko je s kim i šta hoće.

Čitao sam nedavno eseje Josifa Brodskog iz knjige “Razum i tuga”( ili “Razum i tugovanje”) a među njima i “Kolekcijski primerak”. To je esej, priča, mešavina sećanja i razmišljanja, o poštanskoj marki sa likom Kima Filbija. Kim Filbi je umro u Moskvi 1988, a poštanska marka se pojavila 1990. Iznad fotografije stoji: “sovjetski obaveštajac”, a ispod nje: 1912-1988, i ime: Kim Filbi.

 

kimfilbi
Moguće je da se i Džon Le Kare, koji je i sam imao nekakvog obaveštajnoj iskustva, pomalo divio Kim Filbiju. Ne zbog toga što je radio za Ruse već što je toliko dugo radio, tako se visoko kotirao, a uspeo i da umakne. Reč je o divljenju veštini. Brodski, međutim, nema nikakvog divljenja prema špijunskoj veštini. Dovoljno je da je neko radio za KGB da to pokvari svako interesovanje, i razgovor, o veštini. Meni je to prilično razumljivo da neko ko je bio žrtva, ne samo svakodnevna, redovna, diktatorskog i sadističkog sistema komunističke vlasti, već i žrtva koja je iskusila hapšenje, zatvor, suđenje, progonstvo… nema baš previše razumevanje za larpurartističke rasprave o veštini.
Setim se, odjednom, poput bljeska, jedne scene iz “Imperije” Rišara Kapušćinskog kako jedna žene negde iz Rusije, pokazuje svoje ogrubele, ispucale šake i govori: “Vidite ove ruke, to su mogle da budu ruke pijaniste. Vidite šta su mi napravili!” To mi se činilo kao nešto što simbolizuje ceo taj tragični period u istoriji ne samo Rusije nego i celog čovečanstva, to sveopšte stradanje u kojem su patile milioni, ali gde je iza svake patnje bilo po jedno srce i jedna glava, sudbina zgažena i obezličena. Teror ideologije postoji upravo zbog toga: da bi svaku individualnu, posebnu sudbinu obezličio i pretopio u nešto opšte. Onda se u tom Opštem razni društveni teoretičari i političari  igraju praveći idejne i pseudoistorijske eksperimente i poređenja u kojima će dokazivati da bi u Rusiji, i da nije bilo komunističke revolucije, svakako bilo miliona mrtvih ali da se ništa bitno ne bi promenilo. Kao, ne bi bilo industrijske revolucije i Rusija ne bi postala svetska sila. Rusija je, koliko pamtim, i u devetnaestom veku bila respektivna industrijska i intelektualna sila sa sve preživelim i nepravednim polufeudalnim sistemom. Mogla je Rusija, svakako, da se menja i da napreduje i bez crvenog terora. Mogla je da bude buržoaska, parlamentarna demokratija ili republika, sve jedno, mogla je da bude neutralna, ili da pravi savez sa Amerikom ili Skandinavijom… Niko ne može da zamisli kako bi danas izgledao svet da se u Rusiji nije odigrala to što se odigralo. Jer današnje promene u Rusiji uopšte ne liče na one koje su se desile u Nemačkoj posle poraza nacizma i njene podele. Ovde je komunizam kao državna ideologija pao bez rata i strane intervencije. Zbog toga se često čini i da nije došlo do prave promene već je umesto Politbiroa napravljen novi Tajkunbiro.
No vratimo se špijunima. Baš sam uživao u knjigama o ratu i špijunima. Moj omiljen špijun bio je Rihard Zorge. I naš: Dušan Popov – Tricikl, prema kojem je Jan Fleming napravio lik Džejmsa Bonda. Dušan Popov je radio za Abver, nemačku vojno obaveštajnu službu, i za Intelidžent servis. Napravio je fiktivnu nemačku obaveštajnu mrežu u Velikoj Britaniji koja je za vreme rata Nemcima uredno slala bezvredne informacije. Dušan Popov je bio sasvim drukčiji tip od Kima Filbija: pravi tip plejboja, bogatog naslednika sklonog noćnim provodima i avanturama. Popov je navodno došao do japanskog plana napada na Perl Harbur i poslao ga FBI-u, ali Huver nije hteo u to da poveruje, izgleda iz čisto lične netrpeljivosti prema našem obaveštajcu.

Kim Filbi je delovao kao utegnuti birokrata. Tako je jedino mogao da uspe i kod Britanaca i kod Rusa. Šta je odlučilo da počne da špijunira za Ruse još 1933. kako je posle pričao iz Moskve? (Tada je imao jedva dvadeset i jednu godinu.) Da li je bio vođen ideološkim ubeđenjem ili mržnjom prema društvu iz kojeg je poticao i kojem je pripadao? Taj špijunski kružok na Kembridžu da li je on bio više seksualne ili političke prirode? Koliko je novac i avanturizam uticao na pripadnike “Apostola”? Nazivali su ih, inače, i Kemridžska petorka.
Izdavanje marke sa likom Kima Filbija pogodio je Brodskog u živac. U mnogočemu je Brodski u pravu. Jednu stvar je, međutim, načisto promašio. Pisci i pesnici nisu dobri vizionari. Kako je Brodski, pre dvadeset i četiri godine, video Rusiju? Mislio je da je Rusija, tačnije ruski imperijalizam, nepovratno potonuo.
Koliko se svet za poslednjih četvrt veka promenio! Kako je samo nezamislivo izgledalo to usitnjavanje i transformacija moći. Ne samo ruske. I kako se sve oko nas promenilo. Samo su patnja i nesreća nepromenljivi.

“Jer, uprkos sebi, piše Brodski, Kim Filbi nije bio njihovo vlasništo. I kad pogledam gde smo se danas obreli, i posebno, gde se našla Rusija, vidimo da je, bez obzira na svu revnost, oštroumnost, teški rad, bačene pare i utucano vreme – Filbijev poduhvat pretrpeo krah. Čak i da je bio engleski dvostruki obaveštajac, nije mogao naneti veći gubitak onom sistemu koji je pokušao da učvrsti. No bilo da je bio dvostruki ili trostruki, on je uvek ostao Englez do poslednje kapi krvi, mada je konačni rezultat njegovih tako uzaludnih napora jasno definisao osećanje uzaludnosti. A uzaludnost je nešto tako strašno britansko.”
Planinari, filatelisti i esperantisti! (Brodski pominje filateliste i esperantiste kao kategorije  koje će biti poslednje na spisku onih koje treba ukloniti). Ja sam u nekoj priči govoreći o “zdravim” hobijima u socijalizmu, odnosno interesovanjima, bio uključio i planinarenje. Čitajući Brodskog podsetio sam se  mnogo toga iz vlastitog života premda je život u Jugoslaviji i život u SSSR-u bio kao život na različitim planetama. Koliko Brodskog danas mogu razumeti ljudi mlađi od trdieset godina?
“Ja sam Rudolf Abel, pukovnik sovjetske vojske.” Tako se drže oni koji su jaki. Ili oni koji su dovoljno pametni da znaju da će uskoro biti zamenjeni. Više se tako ne govori. Definitivno. Neće tako govoriti ni pravi obaveštajaca, ni prebeg, ni idealista. A nema više ni apostola. Snouden iz Moskve poručuje da Rusima nije dao ništa. Asanž iz ekvadorske ambasade u Londonu pokušava da dokaže da nije nikoga silovao u Švedskoj. Kineski, ruski i islamski hakeri provaljuju i ruše sve skrivene tajne. Laže se horski.
Oduvek sam maštao da napišem jednu špijunsku poemu u kojoj bi glavni junaci bili bolesno melanholični. Nemam uzora. Za sada.

Ko zna, kako je krenulo, možda se u Srbiji jednog dana odštampa poštanska marka sa likom Željka Ražnatovića Arkana. Arkan nije bio nikakav obaveštajac-gospodin, načitani istoričar, filozof, novinar. Bio je mangup, deo beogradskog podzemlja koji je prihvatio ponudu UDB-e da za njen račun malo ubija, preti i prebija po Zapadnoj Evropi. Kasnije je bio vođa navijača, napravio ličnu vojsku, obogatio se u ratovima devedesetih i likvidiran tako da nikada nije otkriven pravi naredbodavac.

Ko zna, možda bi umesto: udovoljiti senci – trebalo prvo udovoljiti sebi!