“Ja sam stranac koji putuje za Indiju”

 

Imam crno-bijelu fotografiju (koja je sa ostalima, kamerom ovjekovječenim mrvicama prošlosti, u kutiji u podrumu jedne kuće na sjeveru Evrope). No uz sebe, u sebi, imam jasno sjećanje na momenat kad je napravljena i što mi se pritom muvalo po glavi. Imala sam tri ili četiri godine. Sjedim tako na plaži ispred kuće u Podgori, sa nekim malim šeširom na glavi, a iza mene stoje baka i starija sestra i smješkaju se. (Mislim da je prisutan jos netko, ali se sad ne sjećam tačno.) U svakom slučaju, ja ne sjedim na žalu nego na leđima velike kornjače. Izraz mog lica se najbolje može opisati kao oličenje užasa i očaja. Znam da je kornjača živa. Ne mogu dočekati da me puste da ustanem pa da se kornjača može vratiti od kuda je došla. Svi ti ljudi oko mene su mi nerazumljivi i strani, zastrašujući. Sjećam se da su mi kasnije rekli da je kornjača otišla nazad u more. Ne znam da li je to bila istina. Sumnjam i danas.
Ali trenutak kad mi je postalo ozbiljnije i definitivnije jasno da baš i nisam nerazdvojiv dio grupe oko mene, poznatih likova i njihove međusobne plemenske povezanosti, došao je dvije-tri godine kasnije, u istom mjestu. Fotografski zapis ne postoji. U to vrijeme ulica između prvog reda kuća i plaže u ribarskom dijelu (gdje više nema plaže jer je napravljena marina, u stilu sa vremenom) još nije bila asfaltirana. Dizala se prašina kad bi netko prolazio i slijegala se na lišće smokava, na oleandere i velike palme. Ne sjećam se automobila iako ih je sigurno bilo, u novijem dijelu sela. (Valjda su dolazili makadamskim putevima ispod Biokova; jadranska magistrala je do Podgore stigla tek 63-e. Prije toga se putovalo, barem u slučaju moje familije, noćnim vlakom od Zagreba do Splita, pa velikim brodom koji se zvao “Njegoš” do Makarske, a onda malim vaporom do Podgore. Ili je “Njegoš” dolazio i do Podgore? Nije više bitno, u svakom slučaju je bio vrlo lijep. U povratku se put samo obrnuo, ali je tom prilikom prizor bio upečatljiviji i ispunjen melanholijom; dok su svi uvijek veselo čekali da brod stigne, isplovljavanje je bilo nešto posve drugo. Odlazili smo rano ujutro. Sa palube se dugo mogla vidjeti obala, plaže, poznate kuće, riva i brojni rođaci na njoj kako tužno mašu velikim bijelim plahtama. Uglavnom se radilo o rastancima na godinu dana, do slijedećeg ljeta.)
Toga dana, kad je sve postalo jasnije i teže, uzela sam iz kuće mnogo jastuka, neke sam zamotala da izgledaju kao zavežljaji (što je sve bio dio nekog, meni tada potpuno jasnog i pažljivo smišljenog plana) pa ostale rasporedila oko sebe i smjestila se ispod palme, okrenuta u pravcu mora. Ne znam kako sam se obukla; znam da je bilo nešto “drugačije” od svakodnevnog. Onda sam čekala. I bila sam već udaljena od prolaznika, ljudi koje sam viđala svaki dan, prije no što su mi se uopće priblizili. Ne znam od kuda je izvirala moja sumnjičavost prema njima, ali bila je neupitna. (Mozda je bila prekognicija; nekoliko godina kasnije neki su dobronamjerni ljudi u Zagrebu pojeli moga zeca kojeg su trebali čuvati preko ljeta. Ali to je druga priča.) Ispod palme u Podgori kao da sam znala što slijedi, pa sam se trudila izgledati i osjećati se sigurno i jako. Svako malo bi netko zastao, pogledao me znatiželjno, pomalo začuđeno iako dobronamjerno, i upitao: “E, mala, što tu radiš?”. Moj odgovor je bio uvijek isti: “Ja sam stranac koji putuje za Indiju.” Reakcije tih koji su prolazili pokraj mene su bile slične: zbunjeni, pomalo zabrinuti osmjesi, poput onoga kojim plemenita susjeda sažaljivo prihvaća nečije nenasilno ali autistično dijete. A ja sam bila sve dalje od njih, prilično mrzovoljna ali i razočarana što me nitko ne razumije. I sve sam se više osjećala kao stranac koji putuje za Indiju, bez obzira zašto (no sigurno s dobrim, iako još nejasnim razlogom, ili razlogom kojeg se sada ne sjećam), bez obzira gdje ta zemlja bila.
(Istine radi, treba dodati da još nisam stigla do Indije. Još uvijek putujem….)

Mira Oklobdžija