Don`t Cry for Louie, 24. januar, nedelja

 

Skoro svakog dana “javljaju” mi se vesti o stanju svetske privrede. Zaskoči me Dow-Jones indeks tamak kad spremam prvu kafu. Još nisam stigao ni da pogledam u naslovne strane Danasa i Politike koje i dalje svakog dana kupujem. Nafta se srozava, a sa njom i očekivanja. Ovdašnji drže cenu goriva istu bez obzira što je cena barela više nego prepolovljena. Od toga se puni budžet. Razumem mehanizam. Seci i krpi sa onim što imaš! Inače je sve super.
To moje “uključivanje” u savremene ekonomske tokove, baš kao i izveštaji o nepogodama u Americi, deo je opšteg trenda. Kako sa parama i olujama tako i sa trivijama preuzetim iz rialitija i popularnih magazina. Šta jesti, i kad jesti, kako i koliko spavati, kako voditi seks, koje aplikacije su najpopularnije, gde se najbolje živi, koja slava je najzgodnija za pravljenje novih poznanstava? Sve može lepo da se sazna. Kao da ti čitaju misli.
Zlato je na istom, nafta malo porasla, srebro neznatno palo.

 
Napolju tanak sneg. Kad sam se probudio zaslepila me je belina. Ne oblače mi se cipele za sneg. Gacam u plitkim. Juče, na ispraćaju Branka, sunčano i veoma hladno. Bio sam u kapeli duže od pola sata i skroz se okamenio od hladnoće. U ovim istim cipelama. Žilnik je lepo govorio. Jednostavno. Iz glave. Samo on. Dovoljno. Pre njega Satijeva “Melanholija” koja se ponavljala više puta. A posle Žilnika pesma Vaya con Dios “Don`t Cry for Louie”. Odjekuje u ledenoj kapeli prodorni topli glas Dani Klein. Uz ovu pesmu spustio se i sanduk. Ispraćaj je bio skroz u Brankovom ključu. Trebalo mi je vremena da se vratim na kraj osamdesetih, negde 1988, 89. kad je pesma, i grupa, bila na vrhuncu popularnosti. Mnogo poznatog svet na groblju. Neke nisam video godinama. Meni se stisao kamen u želucu. Nisam bio raspoložen za priču.

 

 

 

 

Pristavio sam pasulj. Miris je ispunio kuću. U stvari, najviše mirišu suva rebra koja sam pre dve nedelje kupio na pijaci. Pravi miris prirodno dimljenog mesa. Pored pasulja spremićemo i pohovane šnicle od piletine za naše male goste koji dolaze na ručak. Nikita je vrlo odlučan u tvrdnji da će jesti pasulj kad poraste. Pre toga samo šnicle, eventualno špagete i ćevape. Ima pet godina. Ne uspevam da saznam sa koliko godina će stići do pasulja. Svako dete ima svoj jedinstven kalendar.

 

Posle groblja svratili smo u simpatičan restoran Holesterol na Dorćolu. Velika gužva. Unutra toplo i udobno. Svi zapališe po cigaretu i atmosfera postade dosta neprozirna. Sreo sam staru poznanicu D, sa kojom se sigurno nisam video najmanje petnaest godina. Jedno vreme je živela u Sarajevu. Pitala me je za jedan tekst koji je devedesetih objavljen u Horizontu, časopisu u čijem sam pokretanju, učestvovao. Želela bi da ga ima. Obećao sam da ću ga pronaći i poslati joj. Setio sam se teksta. On je u to vreme izazvao izvesnu polemiku. Na relaciji: Beograd – ljudi koji su otišli napolje. Kažem joj da je percepcija iznutra i spolja često bila različita zbog određenog prebacivanja – posebno upućenog onima koji su ostali. – Ljudi ne napuštaju svoje domove tek tako. Ili ih isteraju i proteraju, ili imaju gde da odu. Ovde pre svega mislim na ljude sa porodicama.
Kako nam to sada izgleda daleko. I kao da je sve bilo onako kako je moralo biti. Naravno da nije. Ali naknadna pamet ne može da ispravi nijednu nepravdu, niti da ublaži tugu zbog gubitka. Svako ko je doživeo, i preživeo, zlo režima Miloševića i Šešelja u Srbiji, morao bi biti svestan ne samo blizine ovih godina nego i komšiluka. I u dobrom, i u lošem smislu.

 

Naplakaćemo se mi, bojim se, još. Bez obzira što nas hrabri muzika. Potrebno je sačuvati sećanje i razum da bismo mogli ponovo da verujemo.