Doktor Mića i novo doba, utorak, 23. februar

U subotu sam, na poziv Oluje bio na Novom groblju. Okupilo se nas desetak da obeležimo jedanaest godina od smrti Doktora Miće. Neverovatno! Zar je toliko prošlo? A u sledećem momentu: kao da je to bilo mnogo pre. Doktor Mića, prema ličnoj karti Miodrag Milić, beše izavnredno zanimljiva i bogata ličnost. Znao sam ga još sa studija. Poznavao sam ga samo kao Doktor Mića. Dugo vremena nisam znao čime se on, u stvari, bavi. Dobro se sećam kad je krenula cela afera sa Otvorenim univerzitetom, bila je subota 20. april 1984. U nedelju sam slušao jutarnje vesti preko Radio Beograda o tome da je prethodno veče uhapšeno tridesetak lica. Glavnoptuženi, u čijem stanu je bilo predavanje, sa sve Milovanom Đilasom kao predavačem, bio je naš Doktor Mića. Ja sam tog dana išao sa Vincentom kod Srećka na mobu na kojoj su se pravile neke proklete cigle zbog kojih sam hteo malo da krepam. (Kuća od tih cigli odavno je podignuta i eno je gde i dalje čvrsto i ponosno stoji u Granicama kod Mladenovca.)
– Eto, prokomentarisao sam vest, tek je postao šef Gradskog komiteta, a već je krenuo u akciju. Prethodnog dana Slobodan Milošević je postao prvi čovek beogradskih komunista. Posle se pričalo da je, u stvari, sve izrežirao Stane Dolanc, taj večiti monstrum i krivac za sva zla koja su se dešavala posle Tita, a pre otkrića višepartijske demokratije.
Doktor Mića je, međutim, “odležao” najduže. Osamnaest meseci! Đilasa nisu dirali jer je on ima međunarodnu zaštitu. Uz Doktora Miću u zatvor je otišao i Milan Nikolić. Na “svega” osam meseci. Doktor Mića je bio najkrivlji jer je ne samo bio najstariji nego se i najveći broj sastanaka Otvorenog univerziteta održavao kod njega. Bila je procena da je oko hiljadu ljudi slušalo ta antidržavna predavanja. Mada, najveći broj učesnika bili su jedni te isti. Sudija u čuvenom procesu protiv šestorice bio je Zoran Stojković, kasnije ministar prave u Koštunicinoj vladi. (Kad antikomunisti prave vladu najviše vole da uzmu nekog iskusnog komunističkog apartčika za ministra!)
Još jedna ličnost je tada bila često pominjana – čovek od DB-a, izvesni Dušan Stupar koji je vodio operaciju. Kasnije se vinuo u biznismene, učestvovao u privatizacijama, onda mu je i suđeno zbog malverzacija oko Azotare… Navodno je Stupar bio organizator cele akcije upadanja i hapšenja ljudi oko Otvorenog univerziteta.
Sve su to, na kraju krajeva, sasvim nevažni likovi zbog kojih je, međutim, Doktor Mića odrobijao godinu i po. Kad je pre jedanaest godina umro o njemu su objavljena dva teksta: u Vremenu i Republici. U Republici, za koju je pisao, i velikodušno je pomagao, napisan je veoma lep tekst na čijem početku piše:
“U Beogradu je 24. februara preminuo Miodrag Milić, rođen u Pirotu, gde je završio gimnaziju, a u Beogradu je studirao medicinu i ekonomiju. Ugasila se zvezda iz plejade srpskih “bosonogih” prosvetitelja, koja je decenijama obasjavala generacije beogradskih intelektualaca. Pored pisanja filmskih scenarija i istorijske publicistike, bio je zapažena figura, kao “glas iz publike”, na mnogim tribinama u Domu omladine i Studentskom kulturnom centru. Borio se protiv ideoloških zabluda i propagandnih smicalica. Bio je izvor alternativnih informacija i širitelj alternativne literature; mnoge knjige je kopirao i delio prijateljima i poznanicima, lečeći ih od neznanja i zabluda. Drugovao je s mnogim poznatim i nepoznatim ličnostima tokom čitave polovine XX veka. Stekao je doktorat “oralne istorije”.

 

DSCN1588
Mića Doktor je bio jedan od osnivača i predavača Slobodnog univerziteta koji su disidenti osnovali osamdesetih godina. Od nekih svojih predavanja sačinio je knjigu Rađanje Titove despotije (“Naša reč”, Horow 1985).”
A ja se sećam Miće Doktora kao uvek vedrog i predusretljivog čoveka koji je često bio ironičan u vezi sa našom zbiljom. Stanovao je u blizini naših roditelja. Često je navrčao u knjižaru u kojoj sam radio. Pričali smo o Živojinu Pavloviću u vreme kad je o njegovoj tragičnoj sudbini znalo vrlo malo ljudi. Čitali smo Kontinent koji se uvozio pod drugim imenom. Svet je bio još mlad i pun zanosa. Sloboda je izgledala na dohvat ruke.

 

Bio je sunčan, divan dan. Bar dok smo bili na groblju. Kad smo počeli da se razilazimo smračilo se. Kao da je vreme čekalo da se sastanemo i popričamo o našem Mići Doktoru.

Ovde se, izgleda, najlepša sećanja čuvaju za groblja. Sve je mračnije i teže podnositi svet koji je nesvestan sebe i onoga što se dešava. Svet glavinja.

 

Istog tog dana, otprilike u isto vreme, održan je skup protiv NATO-a. Okupilio se nekoliko stotina ljudi ispred zgrade Predsedništva, na Andrićevom vencu, a onda se povorka ulicama omasovila na nekoliko hiljada. Najvidljivi su, naravno, bili Zavetnici, Obrazovci i slične spodobe. Nosili i Putinov portret. Otišli do ruske ambasade da iskažu svoje divljenje. Mučno. Najveći mediji su to prećutali. Ne razumem zašto. Da bi sve izgledalo normalno?!

Nisam nikakav ljubitelj NATO-a, ali kad vidim ove magarce, i magarice, dođe mi da na terasi napravim NATO bazu, baš kao što Kusta nudi svoje brdo za ruske rakete. Koje ludilo!

 

 

DOPUNA Olujina:

 

Dragomir Olujić Oluja Kazo druže, hvala ti mnogo za tekst o pomenu i o delovanju Miodraga Milića, našeg Miće Doktora!
Ipak, (radi istorije) nekoliko dopuna i poneka „ispravka“!
Miodrag Milić je naširoko bio poznat ne kao Doktor Mića, nego kao Mića Doktor!
Odakle mu ovaj nadimak? Miodrag Milić jeste počeo da studira medicinu (ako me sećanje ne vara) 1949. i dogurao do treće godine. Tada je, jedne večeri, za vreme sedeljke u „Zori“, pozlilo Mići Danojliću, pa je Mića Milić, kao student medicine, pokušao da pomogne, prosula se krv, a student pade u nesvest! Od tog doba – počelo je, naravno, kao zajebancija – Miodrag Milić je Mića Doktor. On prelazi na Ekonomski i završava ga, mada se nikada nije bavio tim poslom.
Ceo život se bavio radničkim pokretom, pre svega jugoslovenskim, i filmom i televizijom. Svoja ogromna znanja je neštedimice delio, otuda mu i „doktorat oralne istorije“!
Jedina disidentska organizacija u Jugoslaviji Otvoreni/Slobodni univeritet je „zatvoren“ hapšenjem 31 („službeno“ 28) disiden(a)ta (sve sa Milovanom Đilasom, ali i Vojislavom Šešeljom) na Veliki petak (dakle, ne u subotu), 20. aprila 1984. godine, u mom stanu, u Knez Miletinoj 40. I, organizovanjem Procesa šestorici, najvećem, i poslednjem političkom suđenju u SFRJ.
Ovu operaciju konačnog obračuna sa Otvorenim univerzitetom su zamislili i organizovali Stane Dolanc, Josip Vrhovec i Branko Mikulić (protiv su bili Stipe Šuvar, Mitja Ribičič, Draža Marković i Ivan Stambolić, naravno svako iz svojih razloga), a neposredno ju je izveo Ranko Savić, tadašnji šef Uprave SDB za Grad Beograd (Dušan Stupar ga je kasnije zamenio na tom mestu, kad je Savić smenjen). Slobodan Milošević je u komandnom lancu bio na poslednjem mestu (u tehničkom, ne vrednosnom smislu), njegovo je, između ostalog, delo spisak šestorice koje treba (o)suditi.
U februaru 1985. godine, na kraju Procesa šestorici, osuđeni su Miodrag Milić na dve godine, Milan Nikolić na godinu i po i Dragomir Olujić na godinu dana zatvora (da ne pričam o tome da smo po Dolančevom /i Miloševićevom/ „scenariju“ trebali dobiti mnogo više). Na Vrhovnom sudu Miliću je kazna smanjena na godinu i po, Nikoliću na osam meseci zatvora, a Olujić je oslobođen (ja se i danas zezam da sam osuđen na slobodu, pa se tako moram i ponašati).
Nikoliću kazna nikad nije izvršena, Mića doktor je kaznu odležao u Požarevcu – u zatvor ne bi otišao da Kosta Čavoški i Desimir Tošić u Londonu nisu izdali njegovu knjigu „Rađanje Titove despotije“! Naime, odmah posle suđenja pozvao nas je Ivan Stambolić, tada predsednik Predsedništva SR Srbije, i čvrsto obećao da nikoga od nas neće poslati u zatvor (izvršenje kazne je tada bilo u nadležnosti republičkih vlasti) ako ne budemo „pravili probleme“, pa smo mi svaka tri meseca pisali formalni zahtev za neizvršenje kazne, i to je klapalo! Kad se knjiga pojavila, Stambolićevo obećanje je „otkazano“!