Čovek mere, 11. april 2018, sreda

Bio jednom jedan čovek koji je morao sve da meri. Merio je dužinu i težinu, vlažnost, radioaktivnost, brzinu, viskoznost, rastvorljivost, čvrstinu, a kad je bilo prilike, i starost svega sa čim se suočavao. Njegova kuća beše prepuna aparata i knjiga sa formulama koje su pomagale da se sve tačno izračuna. Voleo je konstante i čvrste fizičke zakone  od kojih su neki bili stariji od dve hiljade godina. Na zidu je držao portret Arhimedov kao neka vrsta podsetnika kojoj ljudskoj grupi pripada.

Osim tih, čisto fizičkih veličina, merio je, naravno, i reči. Kad bi ga nešto pitali on bi odgovarao sažeto i veoma precizno. Nije umetao rečenice, ukrašavao ih nekakvim metaforama ili dramskim efektima, već je govorio krajnje direktno. – Bila su dva velika svetska rata i 283 malih, lokalno-bilateralni ratova u dvadesetom veku! Poginulo: toliko i toliko.

Nije se dao zbuniti čestim upadicama raznih veseljaka i očajnika koji su imali komentar na svaku činjenicu. Čak ga ni zaverolozi nisu mogli omesti u njegovim objašnjenjima. Za sebe nikada nije govorio, niti naglašavao, da je čovek mere, jer takva osoba, po prirodi stvari, najmanje objašnjava sebe i svoj karakter. Nikada se nije upoređivao sa drugim ljudima pa ni onda kada bi se pojavio nekakav vođa-psihopata obuzet manijom veličine i željom da sve što je bilo pre njega umanji i obesmisli. Najviše što je mogao bilo je da iznese podatke o visini duga, prosečnoj plati, dužini života, obrazovnoj strukturi stanovništva, broju izvađenih zuba na godišnjem nivou, broju objavljenih knjiga… Dešavalo se da posle toga izađe veliki članak u provladinim novinama u kojem su mu poručivali: broj ti malo zvezde i prašinu, a ne naše zube!

Objašnjavao je deci u parku da je vodinik najlakši element i da ima samo po jedan elektron i proton u atomu dok je uran najteži pa uran 235 ima po 235 elektrona i protona, i još neutrona pride.

Brojati elektrone u atomima i genome u ljudima nije, naravno, jedno te isto. Postoji trag koji se prati: na fotografskoj ploči ili u biografiji koji se mora pažljivo  protumačiti. I dok elektron niti skakuće niti krivuda, nošen nekom sopstvenom voljom, ljudski život  upravo to često čini. Najviše od svega zaprepašćuje upornost zla ili dobra. Kad  se ljudski karakter oformi može se pratiti njegova sudbina takoreći nepogrešivo. Uzalud sve religije uveravaju da su čuda moguća, da ljudi doživljavaju otkrovenja i da se u trenu preobraze – od grešnika u sveca. (Isključivo u tom pravcu osim kad je reč o Luciferu.)   Ta vrsta verske utehe, i nade, nema veze sa stvarnošću. Zli su zli, a dobri dobri, i nema te religije ili ideologije koja može to da izmeni.

Možda je opsesija merom bila upravo u tome: u toj razlici između čoveka i fizičkh zakona.

 

Prelazio je ulicu uvek preko pešačkog prelaza. Strpljivo je čekao da se promeni svetlo na semaforu. Dolazio je na posao najmanje pet minuta ranije. Nikada nije pozajmljivao novac, nikada nije dizao kredit. Govorio je nekoliko jezika, ali se nikada time nije hvalisao. Kad bi se stariji ljudi žalili da imaju utisak da im se vreme ubrzalo on im je strpljivo objašnjavao da je vreme isto ali da se sa godinama menja osećaj za njega. I dobri i zli ljudi to iskuse. Zli ljudi, međutim, često požele da za života urade nešto zbog čega će ih pamtiti kroz celu istoriju. Nemaju, srećom, svi mogućnost da zapale Rim. Umesto toga naprave druga, sitnija, zlodela: prebiju ili ubiju nekog od ukućana, komšiju, pripadnika suparničke političke grupe, zatruju vodu, pucaju na ulične pse i mačke, smeju se kad neko na ulici padne i slomi kuk. Velika je lepeza zloće, poznato je.

Pokušao je da meri intenzitet zla, ali je brzo odustao. U odnosu na Hitlera i Staljina sve nekako izgleda ograničeno. Džingis Kan je, recimo, spavao sa toliko žena da se računa da danas oko 1,5 odsto čovečanstva vodi poreklo od njega. To je oko 15 miliona ljudi. Grozan je bio taj Džingis Kan, ali opet, sve te žene koje su morale da spavaju sa njim, ipak su imale sreću. Zar ih nije mogao jednostavno ubiti? Ima u zločinu odnosa koji se ne mogu porediti i izmeriti. Jer pored zle volje tu je i glupost i neznanje. Glupost se može meriti uz pomoć IQ-a, nezanje uz pomoć testa, ali ni to ne daje odgovor zašto je kod nekih ljudi zlo naprosto nezaustavljivo, osvajačko, a kod drugih kamerno, kapsulirano u porodicu i najbližu okolinu.

Sedeo je čovek koji je morao sve da meri jednom na klupi, u parku pored Šeste, kad je video kako jedna žena iskopava upravo posađene bele rade, odmah pored spomenika poginulim gimnazijalcima u Drugom svetskom ratu, i kako ih pažljivo slaže u široku pletenu korpu. Polako je ustao i došetao se do nje. Samo ju je upitao: šta to radite? A ona, pošto se brzo okrenula oko sebe, i videla da su sami, odlučno odgovorila: gledaj svoja posla matori!

Vratio se na svoju klupu i duboko se zamislio. Šta bi bilo da sam izvadio pištolj i ustrelio je? Prekomerna sila ili nužna odbrana? Jer da sam se sa njom borio rečima sigurno bi me porazila. Pokvarenost  traži da svi gledamo svoja posla, odnosno da gledamo na drugu stranu. Mi, u stvari, i nemamo neka posebna posla među ovakvim ljudima. Najbolje je da se zatvorimo i da unutra merimo ono što se još može izmeriti. Ekser u zidu, jedno jaje, papuče, knjiga od 800 strana, mesečna potrošnja šećera i soli, tetefonski impulsi, krvni pritisak, otkucaji srca…

I posle toga više nikada ne izađe na ulicu.