Čovečuljak koji može da se ženi, 16. oktobar, utorak

Jesen je stigla u moj grad. Rekoh to sebi skoro naglas. U nedelju, malo iza deset pre podne, prva jesenja izmaglica na Bulevaru. Prazno. Ništa ljudi, kućni ljubimci, automobili. Miriše lepo, i boje su lepe, skoro da sam ispraznio glavu i da u njoj nije bilo briga. Spremio sam punjene paprike u velikoj šerpi, kao neka vrsta oproštaja od ovogodišnjih paprika. Uveče sam ispekao još malo ljutih papričica i pet orijaških slatkih. Cela kuća miriše na pečene paprike. Mogli bismo sada da napravimo i šnenokle da malo uravnotežimo mirise. Jin i jang! (Više nema šljiva da se oprostimo i od knedli!)

Ukidamo vize Kinezima! I oni nama. Svi u Šangaj! Ima da zadrmamo Evropu i truli zapad. Eno ga u Crnoj Gori još jedni istorijski izbori. Hoće li Milo opet biti glava? Ili neće. Igre pretnji, obećanja, zaklinjanja, padanja u zanos. Većina medija u Srbiji navija za crnogorsku opoziciju. Informer na naslovnoj strani najavljuje rat Hrvatske i NATO-a protiv Srbije. Milo više i nije važan. Ovo je izbor između NATO-a i Rusije, između Evrope i Rusije. Sve ostalo su sitnice koje mogu da nerviraju i podižu pritisak, ali koje ne određuju kako će se stvarno živeti u CG. Samo uređeni i civilizovani kapitalizam može da unese red i pravila igre u mahniti zverinjak pljačke i čerupanja, u korupciju i paralizu opšteg javnog interesa. Ako je išta vidljivo to je provalija koja vlada između naroda i tajkuna u Rusiji, Kini i sličnim zemljama. Za razliku od jedne Švedske, Holandija, Nemačke… u kojima, naravno, postoje socijalne razlike i nepravde, ali ne na tako divlji, nepopravljiv  i netransparentan način.

Ovdašnja politička situacija, kao i svakodnevni život, sve više poprimaju forme nestvarnosti. Svako se svačim bavi osim sopstvenim poslom. Nobelova nagrada za književnost proizvela mali kulturni skandal. Oglasili se pisci koji ismejavaju odluku da Nobela dobije Bob Dilan. To se iskoristi i da se “opiče” i druge, prethodne odluke Nobelovog komiteta za nagradu. Jedan istaknuti pisac nanizao: Ostera, Frenzena, Murakamija i Delila kao dosadne, isprazne.  Nije mi jasno čemu to. Valjda bi, po definiciji, rasprava o književnim nagradama među književnicima, trebalo da bude sukob interesa. Ko zna, možda se nekom i “posreći” da dobije nagradu.

U stvari, posle smrti Danila Kiša i Mirka Kovača, stvorila se jedna bolna, vrištava praznina. Koja nije samo generacijska.

Ja Dilana volim. U svakom obliku. U poeziji, i u prozi. U čitanju, i u slušanju. Mislim da je odluka da on dobije nagradu bila ispravna. U svakom pogledu. Na taj se način šire prostori književnosti, ne samo u žanrovskom smislu nego i u pogledu publike. Možda će za pet-šest godina Nobelovu nagradu za književnost dobiti neki spisatelj ili spisateljica koji pišu blogove a ne knjige. I u čemu je problem? Ja ga ne vdim.

 

Juče sam od Nikite dobio čovečuljka koji može da se ženi i oblači! (Malo me podseća na Garfilda, valjda zbog boje i buljavosti.) Vratiću mu onog prvog koji ne može da se ženi. Sada mi je lepo objasnio u čemu je stvar. Prvi čovečuljak nestaje svakih petnaest sekundi! Stvarno nije za brak.

 

DSCN2018

Čovečuljak koji može da se ženi, levo, i čovečuljak koji ne može u trenutku dok je bio vidljiv, desno

 

Igrali smo neku igricu na kompu, neko šaketanje. Uoči početka lepo me je upozorio: znaš, ova igrica je malo bizarna. – Kako? Je l zbog krvi? – Zato jer igračima ponekad otpadne ruka, noga, pa i glava. – Uh, izdržaću.

Šestogodišnjak koji sasvim pravilno upotrebljava gomilu “odraslih” reči to je nešto što me je uvek fasciniralo.

Bizarno!

Koliko bismo puta samo morali da upotrebimo ovaj pridev da bismo opisali ono u čemu živimo. Zbog toga ga i ne upotrebljavamo.