Sećanja
Mutavost
Možda je tako svuda, ali meni se čini da je s velikom većinom ljudi nemoguće razgovarati. Psihijatri mi kažu da je moj stav nezdrav. Moždi i oni spadaju u gorepomenutu kategoriju. Moji sunarodnici Amerikanci (čast izuzecima!), koji stalno pričaju o svojoj posvećenosti radu i poštenju, veoma su, veoma uopšteno rečeno, lenj i nepošten narod. Na primer, često mi kažu: “Blago tebi, tebi jezici idu od ruke, ti znaš million jezika.“ Ne mogu da im objasnim kako uopšte nisam talentovan za strane jezike, kako ih učim sporo, kao puž, i s teškom mukom, što ne znači da u tom naporu ne nalazim zadovoljstvo. Osam godina, tokom osnovne škole, kuburio sam s našim jezikom, braneći se od nastavnika srpskohrvatskog, koji besneli zbog moje engleske sintakse. Tek mi je u gimnaziji laknulo. Kad mojim sunarodnicima kažem da postoji jasan odnos izmeđa znanja i uloženog truda, oni me gledaju kao da sam lud....
NastavakU Veneciji
Ovaj tekst bi mogao da se zove I “Iz Venecije” kao još jedan „izvestaj sa sećanjem”, ili prelazak ili posmatranje sa učestvovanjem što mi istraživači društvenih pojava volimo da koristimo (ponekad). Kao što ti I Novalis rekoste, “svako sećenje je sadašnjost” Sanja i ja smo prošlog vikenda posetili Venecijansko Bienale. (Već izgleda kao da je bilo pre mesec dana). Isto kao nekad, sreli smo se sa prijateljima iz Beograda . Sreli neke nepoznate ljude iz Zagreba sa kojima smo slučajno delili sto u restoranu. Sve kao nekada. Gotovo sam siguran da ako u sred neke nedođije, ili obrnuto, na glavnoj ulici velikog grada, upitate prolaznika ili čoveka koga prvog sretnete, da navede tri svetska grada, to će sigurno biti Njujork, London I Pariz. Živimo u globalnom selu. Venecija će se verovatno pojavi tek na proširenoj listi. U drugoj vrsti testa – rečenice sa umetnutim rečima , kao ………………..u Veneciji....
NastavakTužna priča o velikoj njorki
Ovih dana je naš premijer u Skupštini, povodom izmena zakona o lovu, saopštio da ga je baš briga za grlice i da više voli da nam dođu strani lovci i da ostave ovde svoj novac. Grlica (Streptopelia turtur) je izuzetno ugrožena vrsta i nalazi se na evropskoj crvenoj listi. Slučaj sa grlicama me je podsetio na tužnu priču o velikoj njorki. Velika njorka ( Pinginus impennis) je bila prva ptica koja je nosila ime pingvin. Živela je na severnoj hemisferi i pingvini s juga su po njoj dobili ime. Velike njorke obitavale su u ogromnim kolonijama u severnom Atlantiku, od Gibraltara do Njufaundlenda i u celom Severnom ledenom okeanu. Kako nisu umele da lete, te su bila laka lovina, mornari su ih nemilosrdno ubijali zbog mesa, jaja, a naročito zbog veoma toplog i mekanog grudnog perja kojim su punili odeću. Mornari su ptice šurili i čerupali u...
NastavakGara Žaud
U to vreme još nisam stanovao na Dorćolu, a ulicom Džordža Vašingtona sam prolazio sasvim retko. Jednostavno, nije bila na stazi mojih svakodnevnih i utabanih bazanja po gradu. Naime, uvek moram da uložim svesni napor da bih skrenuo u neku ulicu koja nije na mojoj mentalnoj, tvrdoglavo ucrtanoj, „stazi slonova“. Čim se prepustim automatskom pilotu, ubrzo se nađem na dobro poznatoj putanji, gde se tačno zna na kom ćošku se skreće, kojim stranom ulice se ide, a odakle laje ljutiti pas. No, jednom me je tramvaj „Dvojka“, na prevaru, odvukao s moje izlizane putanje i upoznao me s Garom Žaudom. Vraćao sam se Dvojkom odnekud s Dorćola, s namerom da kod Vuka presednem na Šesticu, put Zvezdare. Uspeo sam da se probijem do prozora na zadnjoj platformi rasklimatanog tramvaja i grčevito sam ga se držao, pokušavajući da ignorišem gužvu. Buljio sam odsutno u zgrade i shvatio da razmišljam o...
NastavakСа положаја, 21 јун, недеља
Увек ми је узбудљиво оно што пише Ацо Дивац. Не само због тога што је “тамо негде”. Реч је о посебном жанру који сам назвао: “извештај са сећањем”. Могао би да прође и као путопис. ВЋК Свако помињање положаја одмах ме асоцира на две ствари: Порука са Љубиног гроба и Кама Сутра (или секуларне Figure Veneris) . Ерос и танатос. Дан је почео рано.Чекам да почне наставак тениса, Мареј и Троицки. Осим скорашњег рекреативног трчања мој интерeс за спорт , генерално, био је више интелектуалне нарави. Од скоро сам развио интерес за спорт, посебно када играју „наши“. Мислим на праћење догађаја преко телевизије. Разлози, делом патриотски а делом интерес за истинску драму. Да знам, има свега око и у тзв. врхунском спорту што пуни медије сваког дана, али изнад свега, још има игре и праве драме. Поред свих других играних, документарних , мокументарних, посредованих, дотераних прерађених драма које...
NastavakPapenov lonac
Čoveku jednostavno prekipi. Moja varijanta Kazimirovog jezgrovitog izraza “Ovo Ovde” je “Ono Tamo.” Kad kažem “Ono Tamo,“ mislim na svet spolja, van kuće, na ono što ljudi, ne razmišljajući, nazivaju stvarnošću, ili svakodnevnicom. Psihopatologiju Onog Tamo (mislim na današnju Ameriku) definiše njihov jezik (bivši engleski), galimatijas vangramatičkih pseudo-jezičkih iskaza koji se mahom svode na beslovesne nizove besmislenih i opsesivno banalnih klišea, nesvesno prihvaćenih laži, socijalnih iluzija i nakaradno izraženih simptoma masovnog ludila. Budući da više nisam u radnom odnosu, a internet i medijatizovanu stvarnost izbegavam kao živu vatru, ne moram da učestvujem u monstruoznoj glosolaliji (i eholaliji, jer se sve ponavlja) Onog Tamo. Za naš jezik me, srećom, još uvek vezuju pisanje i prevođenje. Što se moje varijante svakodnevnog života tiče, prešaltovao sam se (lepa srpska reč!), koliko je to moguće, na francuski, jedan od zvaničnih jezika susedne Kanade. Vitgenštajn kaže (Traktat, 5.6): “Die Grenzen meiner Sprache...
NastavakJablan
Osim horizontalne, moj detinji svet je imao i čvrsto postavljenu vertikalnu dimenziju. Stožer te vaseljene bio je „moj“ jablan u dvorištu. Na njega se svako jutro pentrao naš mačak Macan i s te osmatračnice vrebao kada će se pojaviti moj deda, s posebno kupljenim belim džigericama i sličnim divotama za svog mačijeg drugara. Mislio sam da s vrha jablana Macan vidi dedu ispred mesare na Kalenića pijaci i da ga pogledom prati niz ulicu Maksima Gorkog (pored omiljenih dedinih kafana, Sokoca, nekadašnjeg Malog Šumadinca i Stare Srbije) sve do kuće. Dabome, niti se Macan penjao baš na vrh jablana, niti bi odatle video pijacu, ali je nepogrešivo, barem desetak minuta ranije, znao kada će se pojaviti deda sa đakonijama. Za razliku od Macana (mačke nisu ničije, eventulano ste vi njihovi), jablan jesam doživljavao kao „svoj“. Iznikao je u oluku kuće u kojoj smo stanovali, čime je pokazao neku iskonsku...
NastavakDežurstvo, tepisi i proročanstvo
Kazimirovi opisi groznog proleća 1999, uključujući i bombu u ulici Milana Rakića, podsetili su me na jedno tadašnje pismo i na moje viđenje te noći. Tada sam pokušao da sebe i prijatelje malo osokolim „švejkovskim“ viđenjem cele situacije. 1. jun 1999. Draga Bibo, Igore i deco, Ovo pismo mi je od jutros već jednom progutao nestanak struje, pa da probam opet. Dakle, protekla dva dana su bila veoma uzbudljiva. Prvo je nastala vrućina, sto je bilo dovoljno da uguši i one bedne, preostale, tragove mog poleta i optimizma. U takvom mizernom raspoloženju otišao sam na noćno dežurstvo i smenio poslepodnevnog F., koji je dužnost napustio pre vremena i tako me lišio mogućnosti da čujem njegove poglede na svet i razvoj događaja, a koji bi mi verovatno, po načelu oprečnog nadražaja, podigli moral. Portir D. i ja proveli smo narednih desetak sati u prijatnom razgovoru koji se...
NastavakGordana Nonin: Komunikacija
Miljenku Jergoviću Tačno se sećam trenutka kada sam prvi put osetila da nešto nije u redu. Nije mi baš bilo jasno ni šta nije u redu, šta ne valja, zašto majka ima baš takav izraz lica dok izgovara tu rečenicu, ali mi je bilo potpuno jasno da prvi put u životu osećam nelagodu. Kako sam imala samo šest godina, u tom trenutku nisam mogla odrediti ovako precizno kao sada: bio je to trenutak kada vam se kamen sruči na dušu. Ni manje, ni više. Tada sam prvi put čula reč “divljaci”. Sećam se stolnjaka, braon sa krupnim žutim cvetovima. Prestala sam da žvaćem, činilo mi se da dugo gledam u cvetove, predugo, pre nego što ću podići pogled da joj vidim lice. Ton koji nikada nije bojio nijednu njenu izgovorenu reč, sve do reči “divljaci”, nagoveštavao je upravo takav izraz lica. Zato mi je, valjda, pogled i bio...
NastavakOto Tolnai: Pesma o lovoru
Jezik kao odbrana od suza Teško se može opisati rečima koliko je poezije bilo u sali Zavoda za kulturu Vojvodine krajem prošle godine kada je promovisana nova edicija “Crveni Čot” u kojoj će se ubuduće objavljivati i promovisati, po rečima urednika ove edicije i direktora Zavoda za kulturu Vojvodine, književnika Vladimira Kopicla, vrhunska književna ostvarenja najpoznatijih autora iz Vojvodine. Nepogrešivo je za prvog autora u ovoj, malo je reći, urednički brižljivo osmišljenoj, a dizajnerski (Branislav Radošević) vrhunski opremljenoj knjizi, izabran Oto Tolnai (Kanjiža, 1940. godine), najizrazitiji predstavnik vojvođanske književne scene još od ’60-tih godina prošlog veka, sve do danas. O Otovoj poeziji govorio je Vasa Pavković koji je rekao da mu je “dobro došao” i “Naknadni predgovor” koji je Oto Tolnai napisao za ovu knjigu i koji je objavljen u listu “Danas”, u specijalnom izdanju povodom Sajma knjiga. Izbor i prevod njegove poezije uradio je Arpad Vicko. Po...
Nastavak