Sećanja
Vremeplov
Znamo da Cvajgov iščezli svet više ne postoji. Ali on je nepostojeći samo u fizičkom smislu. U fizičkom svetu, život u nekakvoj civilizovanoj, kulturnoj formi postoji, ali u nekakvoj sablasnoj formi: još uvek postoje knjige i pisci, još uvek bivaju organizovani književni skupovi, na primer, ali sve to, bar meni, deluje nestvarno. Međutim, još uvek postoji memorija, lična i kolektivna. Na primer, danas sam učestvovao u potpuno neformalnoj diskusiji o francuskim temama. Neko je pomenuo skandale u francuskoj istoriji, što me je podsetilo na iščezlu biblioteku u stanu na Studentskom trgu, gde sam stanovao od 1957. do početka 1972. Bilo mi je oko deset godina kad sam počeo pomno čitati neke od tih starih knjiga, među kojima se nalazila knjiga, kad već govorimo o skandalima, Veliki skandali u istoriji, u dva toma. Autor je francuski pravnik i istoričar Anri Rober. Besmisleno je govoriti o dalekoj prošlosti, jer je nemoguće...
NastavakNeka baci prvi kamen….
Negdje krajem osamdesetih bila sam u Rimu. Dan je bio sunčan, izmišljen za mirnu šetnju Vječnim Gradom (u koji, naravno, vode svi putevi). Nešto prije, uspješno sam pobjegla kolegicama iz našeg zagrebačkog instituta koje su me vukle iz dućana u dućan, koristeći moje znanje lokalnog jezika glede transakcija o odjevnim predmetima. (Meni samoj dućani nisu omiljena mjesta osim izuzetno, a uvijek samo ako se radi o knjižari, papirnici, ili nekom muzejskom dućanu. Njima teško odoljevam.) Sad sam bila slobodna, u mogućnosti da slijedim vlastiti ritam. Taj me odveo do Koloseuma u kojem sam se izgubila misleći na prastare kulture, okružena zidinama koje su bile svjedoci grandiozne prošlosti kao i neizmjernih ljudskih patnji. Po okolnim ulicama je bilo više ljudi no što mi se svidjalo pa sam odlučila istražiti neka mirnija mjesta. Prije nego sam se uspjela udaljiti od užarene gomile vidjela sam jednog elegantno odjevenog Japanca, sa torbom biznismena,...
NastavakMuke sa prevođenjem
Ne mogu sa sigurnošću tvrditi da je sve počelo od Babilonske Kule; ni historičari se oko toga ne slažu, a tko sam pa ja da im se mješam u posao? Možda su ljudi stvarno napravili Kulu u drugom tisućljeću prije Krista da se približe nebu, izazivajući Boga kojem se to baš nije svidjelo. On je njihov arhitektonski pothvat doživjeo kao izazov, pre-slobodno ponašanje, pa ih je raspršio posvuda po svijetu i od jednog jezika (koji su svi razumjeli) napravio mnoge, da se ne bi mogli lako i lagodno domunđavati protiv njega. Ono što ga je mučilo, ako je vjerovati Bibliji (Knjiga Postanka 11:1-9), to je sumnja – “Ovo je tek početak njihovih nastojanja. Sad im ništa neće biti neostvarivo što god naume izvesti.” (Ništa neostvarivo? Zgodno zvuči!) Ili se ipak samo radi o metafori? Kako bilo da bilo, osamdesetih godina prošlog stoljeća često sam boravila u Žarkovu, predgrađu Beograda,...
NastavakNova Godina, 2010-a
Vrlo često je prilično blesavo poslušati svoju djecu (dok su tinejdžeri). Ako to učinite, morat ćete prihvatiti razne vrste bizarnih događaja koji neminovno slijede. Zamislite na primjer da vaš obožavani podmladak želi pozvati gomilu prijatelja na zabavu prigodom nekog specijalnog dana, duboko uvjeren da ih može držati pod kontrolom. U ovom konkretnom slučaju bila sam ispunjena opravdanom sumnjom, ali budući da sam školski primjer permisivnog roditelja bila sam glupa i pristala. I, naravno, ovo se dogodilo, u mom stanu u Hagu, na posljednji dan 2009-e i tokom prvih sati 2010-e godine: Bilo ih je dvanaestak – zastrašujućih stvorenja koja upravo drhću između djetinjstva i odrasle dobi. Povod je bio zahtjevan sam po sebi – proslava Nove Godine, što znači onaj jedan dan u godini kada je dopušteno više stvari nego obično. Priča bi bila preduga (iako zanimljiva), ako bi se minuciozno prezentirali svi detalji. Pa zato, samo ukratko, sažetak...
NastavakWINNETOU od Mire Oklobdžije
Ma u redu, nije sramota, bila sam klinac, još sam išla u osnovnu školu, čitala sam što i drugi, zašto da ne priznam. Mislim na Karla Maya i Zane Greya. Jedva sam čekala vratiti se kući iz škole da mogu nastaviti slijediti “Jahače rumene kadulje” ili “Grmljavinu stada”. (Peć u mojoj sobi je bila napravljena od smedjih keramičkih pločica; radila je na drva.) Ali od svih njihovih likova najviše su me okupirali Winnetou, njegova sestra Nscho Tschi i vjerni prijatelj i pobratim Old Shatterhand. Mogla sam tako sjediti satima na stolcu sa knjigom u rukama, ali to nije bila neupitna lokacija; u stvari, lutala sam prerijom, sa obližnjeg brežuljka gledala vigvame u sutonu, išla na rijeku po vodu, nosila mokasine i, prije spavanja (dok su oko nas mirno tapkali konji ne obazirući se na zavijanje vukova u daljini), slušala priče o hrabrim ratnicima koji, pod zaštitom Manitua, brane naše...
NastavakKardiogram od Mire Oklobdžije
U Petrovoj ulici, kamo smo preselili iz Gundulićeve kad mi je bilo šest godina, živjeli smo u velikom stanu sa četiri balkona, na prvom katu. Ispod nas, u povišenom prizemlju, živjeo je veliki filozof Milan Kangrga. Kad me ekipa iz dvorišta prihvatila, igrala sam se i sa njegovom kćerkom Vesnom. Naravno, tada još nisam imala pojma kako će se s vremenom moj svijet (i svjetonazor) približiti onome moga susjeda. Tada (a ponekad i kasnije, na fakultetu) zvao me “Žaba”, ne znam zašto ali me nije smetalo. Bio je poseban, duhovit, glasan i temperamentan i tu se, s godinama, ništa nije promijenilo. Ja sam rasla i mijenjala se, iz šutljive klinke do studentice Filozofskog fakultete, polako ali sigurno sve glasnije i jasnije (oko prvog sam sigurna; što se tiče jasnoće, tu se nadam). Iz Kangrginog stana ponekad su se mogli čuti zvuci užarene rasprave, iako je moj pod, nažalost,...
Nastavak“Ja sam stranac koji putuje za Indiju”
Imam crno-bijelu fotografiju (koja je sa ostalima, kamerom ovjekovječenim mrvicama prošlosti, u kutiji u podrumu jedne kuće na sjeveru Evrope). No uz sebe, u sebi, imam jasno sjećanje na momenat kad je napravljena i što mi se pritom muvalo po glavi. Imala sam tri ili četiri godine. Sjedim tako na plaži ispred kuće u Podgori, sa nekim malim šeširom na glavi, a iza mene stoje baka i starija sestra i smješkaju se. (Mislim da je prisutan jos netko, ali se sad ne sjećam tačno.) U svakom slučaju, ja ne sjedim na žalu nego na leđima velike kornjače. Izraz mog lica se najbolje može opisati kao oličenje užasa i očaja. Znam da je kornjača živa. Ne mogu dočekati da me puste da ustanem pa da se kornjača može vratiti od kuda je došla. Svi ti ljudi oko mene su mi nerazumljivi i strani, zastrašujući. Sjećam se da su mi...
NastavakDvostruki život
U osnovnu školu pošla sam 1965. godine. Moji roditelji smatrali su kako nema potrebe za čekanjem, pa iako sam navršila tek šestu, našla sam se u klupi. Nisam volela školu. Moj unutrašnji život nije se od tada naročito promenio. Stalno sebi postavljam ista pitanja, upravo kao i u vreme kada sam se spremala za polazak u školu. Međutim, te 1965. godine bitno se promenio moj odnos prema društvu, prema javnosti. Prirodno su se podelili (da se više ne bi sastali) život koji sam smatrala svojom ličnom, svojom privatnom svakodnevicom, i ponašanje u zajednici. Čista gluma, a nadasve distanca preplašene osobe. Jer, do tada, živela sam prilično povučeno za jedno dete. Kretala sam se u uskom krugu porodice i najbližih prijatelja. Otac, majka, sestra, dve male prijateljice, Marina Petrović i Tanja Popović, kao i jedan dečak, Milan Stefanović. U dvorište sam, za razliku od moje starije sestre, prave razbojnice, retko...
NastavakMost
Nemam pokraj sebe fotografiju na koju sam mislila ovoga ljeta. Ali imam mnogo adresa. U Trstu, gdje sam najćešće, nisam legalno prijavljena. U Zagrebu, kamo odem ponekad, na nekoliko dana, primam pozive na glasanje u stanu jedne prijateljice. U Podgori sam legalno ali gotovo nikada fizički. A u Hagu, gdje je većina mojih kutija, živi trenutačno jedna pristojna familija iz Indije. Kutije su u podrumu i u jednoj od njih je i ta fotografija iz Mostara. Budući da sada ne mogu do nje dodala sam ovdje drugu, napravljenu u augustu ove godine, na istom mjestu. Istina, u ovom slučaju je “isto mjesto” poprilično relativan pojam i može se prihvatiti isključivo ako se “mjesto” odredjuje udaljenošću od okolnih koordinata i hologramima iz prošlosti, a ne kamenom na kojem netko stoji. (Na toj, novoj fotografiji nisam prisutna ispred nego iza kamere.) Bio je kraj ljetnih praznika, prije vise od četrdeset godina....
NastavakDŽO
Godine 1979. Džo i Kazmir su, kod mene, u Detroitu, gde sam tada živeo, proveli, ako se ne varam oko mesec dana. Svi smo se družili u majčinoj (Zora) i očuhovoj (Edmund) kući blizu Univerziteta. Kućevlasnici su bili na odmoru, verovatno, na moru (našem). Uzgred, reći “naše more“ (“Mare nostrum,“ kao što su govorili Rimljani) golemi je pleonazam, jer drugog mora nema. Kazimir i Džo su se odmah ukopili u boemski kontekst univerzitetske kolonije, gde se svakodnevni život odvijao po logici šaha i razgovora o svačemu. Činilo mi se da su u taj svet bili upućeniji od mene, iako sam tu već bio starosedelac. Kazimir i ja smo, naravno, neumorno razgovarali o književnosti. Sećam se razgovora o Bledoj vatri (Nabokov), roman koji sam pročitao mnogo kasnije. Tada sam, verujući da sam pronašao protivotrov za američku intelektualnu indoktrinaciju i sistematsko zaglupljivanje, kojima sam neprestano bio izložen kao nastavnik engleskog na...
Nastavak