Uspomene, 24. decembar 2017, nedelja

Bio jednom jedan čovek, zvao se Kole, koji je gajio uspomene. Nosio ih je sa sobom gdegod bi se mrdnuo. U Berlin, u Berlin, na pijacu, na pijacu! One su, međutim, kakogod bi ih čuvao, ispadale i gubile se. Pomešale bi se sa zavežljajima, smotuljicima, papirićima, ogriscima, zlatnim lančićima, olovčicama i žvakama… i jednostavno u haos utopile. On bi tada padao u depresiju mada nije znao šta je izgubio, jer da je znao odmah bi to pronašao, ali je osećanje gubitika bilo duboko i sveprisutno. Bio je svestan  da je nešto nestalo i da to neće dohvatiti najverovatnije do kraja života. Zamišljao je dubinu ponora, poput onog ambisa u Tihom okeanu, gde se gube upravo njegove uspomene. Osećao je nemoć i bol koji se ne može nadoknaditi nikakvim novim životnim radostima. Pa ipak, pored svega, on je i dalje prikupljao i gajio uspomene, razvrstavao ih po godištima, temama, akterima, bojama, oblicima a ponegde i sećanjem na dodire i zvukove. Jer, kad bi na otvorenom kauču raširio sve ono što bi skupio u toku jednog dana, činilo bi mu se da je ipak na dobitku: da je više toga spašeno nego izgubljeno.

Pitao  je Koleta prijatelj iz mladosti, koji je znao za njegovu pasiju: a što nisi zaštitio sve one zemlje?

Stanovali su u blizini, između Strahinjića bana i Jovanove, u kraju starom kao sam grad, išli u istu školu, i isti razred, družili dok su studirali, posle se oženili drugaricama, pa nastavili sa porodičnim prijateljstvom. Malo, malo pa mu je prijatelj postavljao čudna pitanja.

– Koje zemlje, zabrinuto će Kole.

– Pa one iz naše mladosti: Kongo, Cejlon, Burma, Čehoslovačka…

– Kako ja da ih zaštitim?

– Jednostavno. Da ne nestanu.

– To ne mogu, ali sećanje na njih… Baš ti hvala što si ih pomenuo. Sad ću da ih pretvorim u uspomene.

– Imam utisak da postoji neki gutač imena koji očas sve proguta, zaključi prijatelj.

 

 

Nekako u isto vreme, na drugom kraju grada, jedan pisac je pisao knjigu o tome kako je Jugoslavija preživela. Nit je bilo rata, nit su vlast imali Sloba i Tuđman. Koliševski izveo državni udar, Kučan poludeo, Azem Vlasi postao ministar pravde, Izetbegović emigrirao, Karadžić završio u zatvoru zbog prevare… a Evropska unija i Amerika pomogli da se zemlja preporodi, postane neka vrsta Švajcarske na Balkanu.  Pisao, pisao… neumorno, prvo sto, pa dvesta, doterao do hiljadu strana, ali knjiga nikako da  završi. Onda on objavi oglas da traži uspomene na Jugoslaviju.

Hteo Kole da pomogne, ali ne zna kako. Ne usuđuje se da pozove pisca sa drugog kraja grada. Nekako mu sumnjiv i taj pisac i taj kraj. Prijatelj ga tada pritisne da mora da pomogne čoveku. Nazove on pisca, rezerviše sto u Maderi, i u zakazano vreme nađu se Kole i pisac, a između njih brižni prijatelj. Madera, začudo, puna ko oko. Kad se pojavi pisac pola kafane ustade da ga pozdravi. Kada uđe Kole niko ništa.

Sednu za sto, jedan prema drugom, a sa strane prijatelj, i počnu da se odmeravaju.

– Kako mogu da vam pomognem, prvi progovori Kole.

– Čuo sam da ste vi najveći kolekcionar uspomena u gradu.

– To je teško reći, jer ljudi koji se ovim bave nemaju običaj da oglašavaju ono čime raspolažu.

– Meni bi bile potrebne uspomene u kojima će sami karakteri ljudi da ispričaju priču.

– Uh, uzdahnu Kole, znam na šta mislite, ali kakve to ima veze sa Jugoslavijom?

– Nju su uništili ljudi!

Kole podboči glavu rukama i reče: nikada o tome nisam razmišljao. Konobar je stajao pored stola i čekao da nešto poruče. Čitava se kafana pretvorila u uvo.

Tada pisac važno reče: pa zato smo tu mi pisci. Nego da se predstavim: ja sam Dobrica Ćosić.

– Gutač imena, vrisnu Kole, ustade, prevrnu stolicu i istrča iz kafane na uskomešani Bulevar.