Tri kapi mleka, 30. mart 2018, petak

Bio jedan čovek koji je jednom nešto uradio pa su ga hvalili i tapšali po leđima i ramenima. Davno je to bilo pa su svi zaboravili o čemu je bilo reč, da li neki novi put, neka izložba, spaseno dete iz nabujale Drine, poseta majke palog heroja…. I sam čovek više nije bio siguran šta je to nekada dobroga uradio, jer se prošlost strašno brzo od njega udaljavala, odnosno on je tako brzo jurio u budućnost, a uz put ostavljao mnoge drugove i drugarice, kolege i koleginice, generacije, u stvari. Svi oni kao da propadoše kroz živi pesak vremena.

– Da sam nešto ponovo mlad, vajkao se čovek, istetovirao bih na samom sebi najvažnije što sam uradio, i zbog čega sam bio popularan i omiljen.

Ali u njegovoj se mladosti po koži crtalo kalendarski a ne hedlajnski. Pa bi pisalo: JNA, 12. septembar 1972, ili: Ana, pa malo srce, pa datum: 22. 12. 1968. Neki su upisivali i broj vojne pošte, ali ti su bili u manjini.

Kad se stvari, odnosno događaji, zaborave ništa ne može da ih vrati kao tuđa priča. Ako  se priča još i nacrta onda je zauvek sigurna.

 

Dovedoše jednom čoveka koji je zaboravio šta je to važno u mladosti uradio na televiziju da prića mladima o nekadašnjem i sadašnjem žvotu. On gledao po studiju, video velike slike puteva, fabrika i njiva, radne ljude koji zadovoljno poziraju, pa rekao: ovoga se sećam. Ovo se nije promenilo.

Sve im pokvari.

Trebalo bi ovog čoveka sačuvati. To kažu istoričari i sociolozi. Sa njima se slažu i medicinari. Proces zaboravljanja mogao bi se zaustaviti i na drugi način, a ne samo tetoviranjem.  Da se uradni nešto potkožno? Kad bi, međutim,  pri svakom značajnom događaju zagorelo mleko onda bi se pamćenje mnogo lakše osvežavalo.

Tri kapi mleka na vrelu ringlu i sve je sveže i jasno kao da se juče desilo. Efikasno a jeftino. Kako bi samo smrdelo na sve strane.

Ali ko će na sve misliti!

Recimo, ovi Zemunci, kad o njima krene priča ispada da su jedinstveni. Kao da zlatnih kajli, debelih vratova, tetovaže, ponavljača i ego manijaka nema i na Dorćolu. Čovekov život je pravi rasadnik. Jednoga previše, drugoga premalo. Kad skupiš sve na gomilu vidiš da ništa nije novo pod kapom nebeskom. I uvek je nekome zbog nečega krivo. Ko zna šta je uopšte ispravno.