Stid, 31. avgust 2017, četvrtak

Bio jednom jedan Miroslav Krstajić koji, čim nešto zagusti, počne da čupa kosu i jauče: O bože, o bože,  šta sam ti ja skrivio? Dok je bio mladić to je delovalo. Svi su smejali, pa i on sam, na kraju.

Ali kad se zaposlio, oženio i okućio, pazio je da ga niko ne vidi i ne čuje. (Osim žene i dece, naravno.)

Čim se desi neko sranje izvan kuće Miroslav brzo u klozet, stane ispred ogledala i počne: čupa kosu i jauče jedno te isto.

Čuo to jednom direktor, koji je bio u prolazu, pa se  zabrinuo.  Miroslav beše knjigovođa od poverenja. Dumao, dumao direktor nedelju dana pa se  obrati svešteniku za savet. Pop mu reče da je takvih ljudi, koji kukaju i zazivaju Boga  sve više, ali da to ne znači da su svi vernici.

Posle toga direktor naredi Miroslavu da ode kod popa.  Pop  otkri da Miroslav nije ni kršten, niti  ima ikakvu versku poduku. Sve se lepo dogovore za dvestopedeset eura. I da ga krsti, i da ga učini verujućim.

I još ga posavetova da se šiša sasvim kratko, a bradu da pusti.

I šta je bilo dalje, i šta je bilo dalje? (Pitaju zavidljivci i neznabožci.)

Posle izvesnog vremena Miroslav se propije. Kad iz kafane krene kući na oči mu često krenu suze same od sebe  a on jauče: O Bože, Bože, šta mi je ovo trebalo! Umesto za kosu hvata se za bradu. Pop mu tada kaže: vidiš kako je Bog milostiv, nagradio te je stidom, a mogao te je ostaviti svinjom.

I tako su živeli sretno i berićetno do kraja tranzicije, pa i posle, ako posle uopšte postoji.

 

Pisano malo pred ponoć