Smrt umetnika, 1. jul 2017, subota

Pre nekoliko dana  umro  je Dragan Lubarda. Sasvim neprimetno. To sam prvo saznao preko Facebook-a, a onda danas i preko čitulja  komšija i prijatelja.  Dragan Lubarda je bio izvanredan  crtač, dugogodišnji profesor na Likovnoj akaedemiji. Zaštitni znak Akademije, Knaz Mihajlove i kafane Kolarca. (I Beograda, i Beograda!)  O njemu Mirko Kovač u svojim memoarima piše lepo. Pozitivno. Malo je takvih o kojima je Kovač imao takvo sećanje. Dragan Lubarda je bio “oriđinale” u pravom smislu te reči. Nije se odvajao od svoga bloka za crtanje. Godinama je bio isto. Duga bela brada, bela kosa. Sitan, sav u pokretu. Voleo je šah i fudbal. Nikada nismo odigrali ni jednu partiju. Družio se sa studentima, piscima, pijancima, boemijom starom i mladom. Častio je i grebao se, već prema prilikama. Umeo je da bude nesnosan u klubu Akademije. To pričaju oni mlađi koji su tamo svraćali osamdesetih. Ja ga nisam znao kao takvog. Jednom smo se našli u istom autobusu, mislim šezdesetsedmica, autobus je bio poluprazan. On je sedao sam, nepokretan, zatvorenih očiju. U jednom trenutku mi se učini da je njegova nepokretnost nekako čudna. Kao da je umro. Dođem do njega i blago ga dodirnem po ramenu. Bilo je leto, on u košulji. Osetim da je topao, i vidim kako mu se pomeraju mršave grudi. – Gde izlaziš, pitam ga dve stanice pre poslednje stanice. On jedna otvori oči i kaže: na zadnjoj! Šofer mi, na izlasku, reče: ne brinite, ja ga uvek probudim. A blok sa crtežima stisao uz sebe, ne ispušta ga ni dok spava!

Imao je neku komplikovanu porodičnu situaciju. Izgledao je zadovoljan svojim životom, mada mi je ponekad delovao kao duboko nesretan i izgubljen čovek. Bio je posvećen svojoj umetnosti i mladim ljudima kojima je prenosio svoje znanje i veštinu.

Ono što na internetu ima od njegovih crteža pruža slabu predstavu o njegovom radu. On je crtao posvuda. Nije to krio već je sa svime delio ono na čemu radi. To je bio jedan čudni, zbrkani, pomalo komplikovani svet koji ga je okruživao i pratio. On je govorio da se i slova moraju nacrtati. Potpuno tačno. Kad brzo pišemo, pogotovo, dok kucamo, na to zaboravimo. Napisana slova imaju karakter, ne samo značenje, deo su ličnosti onoga ko ih ispisuje. Mnogo toga mi stalno crtamo čak i kad nemamo olovku u rukama. Obrisi naših života pravi su crteži koji dobijaju senke i dubinu onako kako se približavamo konačno ishodištu.

Sa Draganom Lubardom, koji je stariji skoro petnaest godina od mene, odlaze i oni sa kojima se on godinama družio. Mnogo od njih su otišli odavno. Setim se Ilije Moljkovića, takođe jedinstvenog intelektualca, skroz originalnog, koji se izdržavao radeći izvanredne redakture i lekture rukopisa, koji je vodio duge rasprave o pravdi, demokratiji, smislu života, moralu, istrajnosti i ispravnost, pomalo pio i igrao šah. Neki su probali ono što je kuvao i pričali da je to bilo prilično strašno. Bila je svojevremeno neka vrsta prokletstva: da  bog da ti Ilija kuva, Šahović pušta muziku i da igraš šah sa Lubardom. (Šahović je puštao samo klasiku tako glasno da bi svi brzo pobegli.)

Ne vidim u medijima da je iko nešto objavio o smrti Dragana Lubarde. To je ne samo sramno nego i skroz odvratno. Nema to mnogo veze sa nekom uređivačkom politikom već sa opštim neznanje i površnošću onoga što se zove novinarstvo u današnjoj Srbiji.

Vrelo je. Kad menjam kanale na televizoru često naletim  na neke sasvim lične medijske prolive. Željko Mitrović napada Aleksandra Rodića. Zbog Vučića. I obratno. Oni su skroz zauzeli i privatizovali svaki kutak javnog prostora. Rade šta hoće. Mogu da se javno poseru gdegod hoće, i na kogagod hoće. Rialiti. Smeju se, plaču, dahću,  skiče. Pokazuju dupeta, dosijee iz policijskih i bolničkih arhiva, prete, najavljuju, zaklinju se. Nema razlike između Narodne skupštine i rialitija na televiziji Hepi. Vlasnik te telvizije naziva se Peconi i  upucan je u nogu sa šest metaka pre nekih mesec dana. Nema razlike između Peconija i onoga što se danas podrazumeva kao srpska elita.

Ovde je sve praznije i praznije. I tamno, mada je dan duži od noći. Kalendarski.

Jebeš umetnost, jebeš umetnike!