Samo od sebe, 30. septembar 2017, subota
Još uvek ne mogu da dođem sebi. Ne zbog rođendana. Ne bih ga se, verovatno, ni setio da nema čestitki. Zahladnilo je. Pa izašlo sunce. Na sunčanoj strani ulice može se biti u košulji, a na onoj drugoj: jakna!
Nekada smo razgovarali o Kjerkegoru (Søren Aabye Kierkegaard) i o Gedelu (Kurt Friedrich Gödel) kao starim poznanicima sa kojima smo upravo završili prepirku. Posebno je to bilo uzbudljivo tokom šahovskih partija. Kibiceri su stajali sa strane i dobacivali: a teorija nepotpunosti, a očajanje? Ako si u boljoj poziciji mogao si da učestvuješ u raspravi, ako bi te protivnik pritisnuo, a zastavica visila, imao bi spremljene odgovore u formi pozivanja na druge autoritete. Došao bi Emil Sioran lično i ohrabrio uživaoce u očajanju. Sa Gedelom smo se većinom slagali. Život je nepotpun ne samo u svome smislu nego i u razumevanju.
Ne mogu da dođem sebi od sveopšte gluposti i trivijalnosti.
Da se razumemo: i u ono se vreme kuvalo i igralo sa decom. I više nam se dopadao Euzebio od Maradone.
Ponekad sednem sa Sorenom ispod divljih kestenova – tamo gde pada sunce – i razgovaram o sećanju. Želeo bih toliko toga da zaustavim i dokumentujem. Na Bulevaru vidim da će se, izgleda, uskoro zatvoriti jedna second hand prodavnica. Te se prodavnice sa čudnom odećom, starom dvadeset, trideset, pedeset godina, neprekidno otvaraju i zatvaraju. Niko ne razume odakle dolaze sve te čudne stvari. Ta prodavnica, koju bih želeo da imam kao uspomenu, ima neverovatni lirski naziv: “Lila i bež”. Šta bih dao da to sačuvam sledećih pet, šest godina!
Bojim se da će za pet, šest godina biti veoma malo ljudi koji će znati šta to znači. Baš kao i Kjerkegor, Gedel i Sicilijanka.
Još uvek cveta prkos. Sam od sebe. Uhvatim se ponekad sa svojim mislima kao da se sve samo od sebe odvija.