Rušenje zida – 9. novembar

Gde sam bio pre dvadeset i pet godina? Onda kad je srušen Berlinski zid. Potreban mi je izvestan napor – proces oduzimanja – da bih se “smestio” u redakciju “Politike”, osmi sprat, kulturna redakcija. Tog novembra 1989. godine Milošević je čvrsto na vlasti u Srbiji. Još nema Tuđmana i Izetbegovića, mislim na vlasti. Tu je Kučan u Sloveniji i rotirajući cirkus predsedništvo. Niko nije Tito ali svi pomalo pokušavaju da sa njim komuniciraju. Nadamo se da će Gorbačov i Perestrojka da promene ne samo istočni nego i zapadni svet. Nadamo se i da će Ante Marković uspeti da pacifikuje Miloševića i njegovu pratnju koja nastupa sa svih strana. Kod nas povratak u prošlost ide uporedo sa rušenjem Zida.
Kada sam krajem 1999. prvi, i jedini put, bio u Berlinu, odnosno prvo u Vajmaru na uručenju nagrade, a onda u prestonicu, gde sam proveo možda tri dana, bilo je prošlo deset godina od rušenja zida mada je zid i dalje postojao. Jedan deo zida bio je iskorišćen za pisanje i slikanje grafita i murala. Berlin mi se učinio kao grad u kojem bi se moglo ne samo udobno nego i lepo živeti. To je grad raznolikosti i energije. Osećao sam se potpuno opušteno, domaćinski. Moj nemački nikada nije bio dovoljan za razgovor ali je mogao da posluži. Mada, Berlinci znaju mnogo bolje engleski od drugih Nemaca.
Još tada, pre petnaest godina, pitao sam se kada će biti otvorene naše policijske arhive i dosijei. To, očigledno, nije zavisilo samo od Miloševića. Duh straha i doušništva bio je u Srbiji veoma snažan. I još je. U tom se pogledu malo šta promenilo.
Otišli smo, posle skoro dva meseca, do Ruže koja je u Domu na Bežanijskoj kosi. Ruža je svoj apartman u prizemlju ukrasila najrazličitijim cvećem. Njena vedrina i normalnost ne posustaju. Šali se kako će od penzije, kad je umanje, ostati još hiljadu dinara. Ostalo ide za smeštaj i ishranu u Domu. A gde je internet, koji se posebno plaća, telefon, cigarete…? Šta će se uopšte desiti sa starim ljudima koji nemaju nikakav dodatni izvor novca osim svojih penzija? Da li će ih gušće naseliti?
Ruža se odmah setila pada Berlinskog zida. Tada je živela u Ljube Stojanovića, u Profesorskoj koloniji. Zapamtila je kako se radovala.
U novembru se srušen Zid a u decembru je srušen Čaušesku. Demonstracije u Rumuniji i obračun sa Čaušeskuom gledali smo kao omađijani. Jednog dana smo se okupili ispred rumunske ambasade u Kneza Miloša i zajedno sa grupom rumunskih studenata održali protest. Sećam se da smo skandirali: Čaušesku kriminal, Čaušesku kriminal! Bile su to prve reči reči na rumunskom koje sam ikada izgovorio.
U Beogradu ne postoji deo Berlinskog zida kao spomenik. Zašto? Možda ima nekih koji smatraju da je taj Zid bio sasvim u redu. Možda misle da bi današnji svet bio bolji da je Zid ostao. Ima svačega. Dovoljno je malo prošarati internetom i otkrićete svašta.
Danas je bio lep, povremeno sunčan dan. Nad Dunavom se digla izmaglica tako da se beogradska strana jedva videla. Nije bilo vetra. Prolazili su šlepovi. Ljudi su sedeli po kafićima na keju.
Sećanje na rušenje Berlinskog zida istovremeno je i sećanje našeg rušenja. Svet je postao užasan a život kombinacija paradoksa i besmisla. Svi mediji najavljuju vraćanje Vojislava Šešelja posle više od deset godina provedenih u haškom zatvoru. Iza tog povratka odmah se pletu razne političke špekulacije i zavere. Vremenska distanca između različitih političkih i društvenih događaja dobija novu dimenziju. Ono što je bilo ne može se promeniti, a još manje razumeti. Nema nikakve racionalnosti, predodređenosti ili sudbine u onome šta se zbilo. Moje žaljenje zbog sudbine Šešelja nema nikakve veze sa njegovom ličnošću, niti sa mojim razumevanjem ili odobravanjem. Ako bih uporedio ono što je on prošao sa onim kroz što su prošle stotine hiljada, pa i više, građana bivše Jugoslavije, onda je on uspeo čovek. Napravio je vratolomnu političku karijeru, obogatio se i okućio, stekao porodicu, da ne pominjem neizmerni broj objavljenih knjiga. (Sećam se da sam, svojevremeno, negde sredinom osamdesetih, kao urednik, odbio da objavim rukopise Vojislava Šešelja i Vladimira Šeksa. To nisu bili nikakvi nacionalistički rukopisi – Šešeljev rad o koncepciji opštenarodne odbrane i Šeksov o verbalnom deliktu. Ta odluka stvarno nije imala nikakve veze sa kasnijim političkim karijerama ova dva “Š” čoveka, mada sam u tome video nekakav tajni znak prepoznavanja – ko će gde uskoro biti.) U poređenju sa Šešeljom dobar deo moje bosanske familije – i sa majčine i sa očeve strane – prošao je mnogo tragičnije. Ne samo da su izgubili svoje kuće, imanja, poslove i karijere nego neki i živote.
Juče je u “Danasu” moj dragi prijatelj Milinko Bujišić napisao nešto što smo, zagledani u sebe, pomalo zaboravili. Podsetio je na nepravdu, kao poseban oblik samozaborava, prema Vladi Mijanoviću, zvanom Vlada Revolucija, studentskom predvodniku daleke 1968. U Srbiji je, i ne samo u Srbiji, na vlasti već dugi niz godina jedan sasvim kretenski oblik istorijskog revizionizma prema kojem se tvrdi da su sve levičarske ideje, a posebno one iz juna 1968, doprinele propasti demokratije u tadašnjoj Jugoslaviji. O kakvoj demokratiji i organizovanoj opoziciji iz tog vremena je uopšte reč? (O ustaškoj i četničkoj emigraciji?) Postojale su dve osnovne ideje oko kojih su se okupili studenti 1968. – prvo: zahtev za većom socijalnom pravdom i drugo: zahtev za slobodu štampe, a time i za slobodu govora i mišljenja. Ovaj prvi zahtev je demagoški prihvatio Tito i ceo establišment dok je ovo drugo – sloboda štampe postao suština svakog budućeg demokratskog studentskog i omladinskog pokreta u Jugoslaviji. Vlada Mijanović bejaše žrtveno jagnje celog autoritarnog i moćnog sistema koji se posle Titove smrti rastakao sam od sebe. Na njemu su se oštrili i dokazivali ideolozi, novinari, policajci, tužioci i sudije. Jedan od sudija koji se “dokazao” bio je i Koštunicin ministar pravosuđa Zoran Stojković. Preko toga da su se u ovoj zemlji ljudi decenijama terali u zatvor zbog ispričanog političkog vica, napisanog teksta ili govora, prešle su sve vlasti – od Miloševića do ove današnje. U međuvremenu su rehabilitovani mnogi. Verovatno je, sa stanovišta vlasti, lakše rehabilitovati one koji su mrtvi od onih koji su živi. Živima bi bilo potrebno i da se da neka odšteta. Živi bi mogli i da progovore.
Ali kako to pokrenuti kad se Vlada Mijanović i dalje krije. Njegovo izbegavanje svakog publiciteta postao je njegov zaštitni znak. Ljudi su se ovde, korak po korak, skroz navikli da prihvate nepravdu kao ličnu sudbinu od koje se ne može pobeći. Moći biti nepravedan, baš kao i moći biti silan, to je nešto što se neguje i učitava kao deo tzv. “domaćinske” tradicije. Baš zbog toga je čin dobrote i blagosti, koje domaćini s vremena na vreme javno pokazuju, pravi dokaz njihove moći. “Mogao bih te ubiti, ali te mogu i poljubiti!”
Na zidu u mome kraju grafit “Mi smo siti i besni!” To se klinci zajebavaju sami sa sobom, odnosno sa matorcima koji upravo to u njima vide. Kako je samo teško biti mlad u ovoj zemlji. Što sam stariji to mi je sve jasnije.
Ovde postoji toliko mnogo zidova koji bismo morali srušiti. Problem je tu tome što ne znamo koji je noseći.

DSCN0441

DSCN0380