Pričice iz naše istorije, 1. avgust 2017, utorak
Imperativ
Jovica Stanišić nije imao pojma, Frenki ni načuo, Sloba u nekoj drugoj dimenziji, šef generalštaba na odmoru, a Mladić zauzet. Okreni, obrni, neka inostrana ujdurma.
Jeste da su cigare strane, i viski, i mobilni, i cipele, i bubice, ali kakve to ima veze sa stilom života.
Važno je održavati vezu sa narodom. Od naroda saznaš i ono što ne znaju službe. A da je to moralo da se uradi, moralo je. Tako je i kod Kanta: unutra savest, a gore zvezdano nebo.
Zahvalnost
Sloba je voleo radnog čoveka. I Žika Seljak ga je voleo. A što ga je tek volela Mira. Posedne ga pored sebe na nekom prijemu, pa nutka specijalnom kašičicom: probaj ovo, ma moraš da probaš i ovo, e samo još ovaj zalogaj za moju ljubav… Ljuši se baš nije dopadalo ovakvo pajtanje ali je, kao umetnik, umeo da razume tajne ljudske prirode. Struja je samo ćutao, ali bi na izlasku znao da uštine radnog čoveka, onako brutalno, dorćolski, i da prosikće: da te više ne vidim da se ovuda motaš.
Nije bilo državnog praznika a da nekog radnog čoveka Mira ne usvoji.
Posle su, kad je u potrazi za mirom, otišla u Moskvu, te nesretnike jedno vreme nazivali “ona Mirina siročad”. Neki od njih i danas rade po opštinama, poštama, sindikatima i elektrodistribucijama. Ne znam da je neki od njih Miri poslao čestitku za rođendan. Takav smo mi narod. Zaboravan.
Asparagus
Nikola Pašić je imao jedan asparagus kojem se jedino poveravao. Nosio ga je i preko Albanije. Kad bi samo crvi, koji napadoše asparagus, negde dvadeseth, mogli da prenesu ta šaputanja i domunđavanja. – Nisam valjda pogrešio? Mogao sam bolje da prodam? Sumnjam! Moja reč protiv njegove! Sve je na sigurnom…
I šta bismo sa tim? U ludnicu? Na sud? Ukaz za odlikovanje? Možda penzija?
U Srbiji se uvek više obraćala pažnja na govorkanja nego na počinjena dela. Šta se uradi, uradi se, ali ono o čemu se priča…
Ergo!
Ne pravi čaj od asparagusa, možeš od toga umreti, stara je varoška sevdalinka. Umesto toga, šapnu mu tajnu tvoga života. I on će umeti to da sačuva bolje od svakog popa. A možda se pretvori i u lozu!
Mučenici
Nađu se jednom prilikom, sasvim neočekivano, u VIP salonu edinburškog aerodroma: Karić, Beko, Mišković i Peconi. Reč po reč, samo o familjiji i vicevi o seksu, ništa o poslovima i politici, kad neko poče o tome kako se u životu mučio da bi stekao to što je stekao. Ko je prvi započeo nikad se, verovatno, neće saznati.
Miškoviću su, kao što se zna, ušli u biznis gajeći pečurke u podrumu, Karići su uz svirku u kafanama skupili nešto para da pokrenu proizvodnju ašova i lopata, Beko morao prvo da direktoriše da bi nešto ozbiljno pokrenuo, dok je Peconi gulio ulične poslove dok nije uleteo pravi posao.
Onda počeše jedan drugoga da prozivaju kako je do pravih poslova došao preko Miloševića.
– Dosta, u jednom će trenutku Mišković, ovako nećemo nigde stići. Niko se naučen nije rodio! Ljudi smo, od kivi i mesa!
– Mudro zboriš reče Bogoljub. Mene je to najviše i mučilo. Bio sam prvi komšija Slobin. Vi znate, čim završim sa ručkom u kući on me zove na ručak. Gledaju me Sloba i Mira kako se znojim, a oči im vesele, vragolaste…
I svi složno zaklimaše na ove reče.