O zaključivanju, 17. april 2018, utorak

Zaključak nije uvek vrhunac razmišljanja, govorio je svojim studnetima profesor Vrabac. – Može se razmišljati, duboko i kreativno, a da se ne donese nikakav zaključak. Isto je i sa decom!

Sasvim tačno, profesor Vrabac nije imao decu. Filozofi, čije je živote, i dela, opisivao i objašnjavao, bili su, u neku ruku, njegova deca. Prema studentima se odnosio sa velikim uvažavanjem. Uvek je hteo da pojasni, čak i one ideje koje su do dana današnjeg ostale prilično mutne i sumnjive. Nije pravio razlike između studenata i studentkinja. Delio je sa njima svaku mrvicu. Bili su to kolege i koleginice, budući filozofi, psiholozi i sociolozi. Cvet inteligencije. Budućnost države.

Živeo je profesor Vrabac u potkrovlju Škole. Godinama. Stan mu je bio prepun papirića sa sitno ispisanim citatima. Delimično iz knjiga, delimično iz glave. Jednom nedeljno je brisao prašinu, izbacivao perinu na prozore da se izvetri, kuvao grašak sa knedlama. Studenti su ga posećivali bilokad. Ponekad su pravili takvu larmu da su im komšije lupali u zidove da se utišaju.

Od svih filozofa najviše su voleli Sokrata. Sokrat je bio je dosledan i okrenut prema svim živim bićima, za razliku od Protagore koji je bio pristrasan i stalno pijan. I Imanuel Kant je zasluživao svaku pohvalu.  Kad si filozof ne možeš izabrati stanoviše samo jedne vrste ili jednog živog bića. Filozofija je ceo kosmos! Kako je Sokrat živeo, tako je i umro. Baš kao i Kant. Ali najlepše su pričali o Kjerkegoru i strepnji. Bavljenje filozofijom traži posvećenost i neretko žrtve.

Profesor Vrabac bi najradije otvorio svoj dom i pretvorio ga u stalnu kuću mudrosti, ali on nije sam, tu su i drugi ukućani. – Idite na poljanu, idite u park, idite pored reke, pa tamo raspravljajte, neretko im viču komšije.

Često ih zaista, poput Aristotela, vodi u raspravu uz šetnju. To zavisi od vremena. Kad zaduva košava teško je održati se na mestu. Osim toga, tu su i druge škole. Napolju zna da bude velika gužva.

Profesorka Vrana predaje analitičku filozofiju. Ima mnogo poklonika. Vrlo je odmerena. Učtiva. Neprobojni vizir privatnosti.

Ipak, ponekad razmene neku reč posle sednice. Vrana se žali na generacije koje dolaze. Kaže: “Ni muziku više ne umeju da primaju”. Profesor Vrabac: “Svaka generacija razvija svoj ukus. To je poput nove percepcije.” – Znam, ali zašto baš ja moram sve to da doživim? – Dugačak život, beskrajni izazovi! – Tačno tako. Profesorka Vrana to reče pa se trže i čudno pogleda u profesora Vrabca, kao da joj je zbog nečega bilo neprijatno.

Ne, ne vredi zaključivati pred drugim osobama, zaključila je kasnije profesorka Vrana. Pogotovo, kad one tako kratko žive.

– Bože, baš joj je bilo neprijatno, razmišljao je profesor Vrabac zatvarajući ulazna vrata svoga stana. Kao da ne znam ko koliko živi. To je prvo što nas roditelji  nauče.  Zato i više volim Kjerkegora nego Heraklita. Ali, zaključivanje, svakako,  nije uvek najbolji deo razgovora.