O uzrocima – 20. novembar

Da li sam već negde napisao da ne mogu istovremeno da intenzivno pišem i da slikam? Veoma dugo toga nisam bio svestan. Dok sam radio kao novinar nikada nisam doživljavao svoje pisanje kao nešto što me je toliko okupiralo da ne bih mogao da se bavim i drugim stvarima. Pisanje u novinarstvu, pogotovo kada radite u dnevnim novinama, vrlo brzo postane neka vrsta instinktivne rutine. Vrlo brzo se naučite da prepoznate šta bi bilo zanimljivo za čitaoce, kako se o tome može pisati, koliko vam je prostora potrebno… Podaci koji su neophodni, a do kojih dolazite razgovarajući sa drugim ljudima, gledajući i slušajući, samo su uslov da biste napravili priču, ali sama priča se oblikuje u glavi – na putu do redakcije, odnosno do pisaće mašine. Uvek sam pisao brzo kao da me đavo goni. I kao da je posle tog pisanja tek trebalo da se odigra ono glavno. (Možda je uzrok u odnosu leve i desne hemisfere? O uzrocima se uvek može pričati.)
Ja sam onaj koji radi u ciklusima ne prekidajući nikad sve ono što predstavljaju dnevne obaveze. I zarađivanje za život je samo dnevna obaveza. Najbolje je kada radite samo za sebe. Odgovornost i briga za druge ljude najveći je teret koji možete sebi natovariti. (Kad radite kao novinar slobodni ste ko tica, osim ako niste pod kaznom i progonom.)
Uvek kada sam pripremao izložbu, a toga nije bilo tako mnogo puta, radio sam kampanjski, da bih napravio što više radova kako bih mogao da izaberem samo ono sa čime sam potpuno zadovoljan. Tada sam obustavljao “ozbiljno” pisanje. Kad kažem ozbiljno pisanje onda mislim na eseje i eseje-priče, onu vrstu hibridne proze koja me je održala u životu. Pesme sam pisao u “prolazu”, obično kada ne bih imao dovoljno vremena, ili koncentracije da se posvetim onom “ozbiljnom”. To su često bili zapisi na papirićima, samo par stihova, neka slika, poređenje, neka vrsta koncentrisane verbalizacije toka svesti. Najveći deo toga jednostavno bi propao, jer kad bih se setio da istresem džepove ili torbe te sitno ispisane reči nisu mi više ništa značile. Osim toga, što sam bio stariji to je moj rukopis bio strašniji i ja sam se sve više mučio da otkrijem šta sam u stvari napisao. Sve ovo, naravno, ne znači da mislim da je poezija nešto “neozbiljno”. Čak naprotiv. Volim dobru poeziju. Uživam u njoj. Dobrim pesmama se lakše vraćam nego prozi. Poezija zahteva posebnu vrstu usredsređenja, neku vrstu monaštva. Govorim o periodu inkubacije i pisanja. Posle se možeš i napiti.
Nova izložba mojih slika je zakazana za 4. decembar u O3one. Još dve nedelje! Čini mi se da imam dovoljno slika, a opet, hteo bih da budem siguran da se nigde na zidu neće pojaviti neka praznina. Hvata me panika od svega.
Zvao sam večeras Borku oko komemoracije Joci Ćirilovu. Jovan je stanovao stotinak metara od mene. Ponekad smo zajedno išli taksijem u centar. Borka i ja otkrivamo novo značenje u termina “centralna komemoracija”. Danas je bila komemoracija u Gradskoj skupštini, a sutra je u njegovom pozorištu, periferna. Oni koji organizuju centralne svečanosti oni mogu sve. Da ne ulazimo u detalje ove tako neukusne šarade. Znam da bi Jovan samo odmahnuo rukom i rekao: ma pustite ih da rade kako hoće. To nas, kao, teši.
Čitam knjigu “Predavanja i razgovori o estetici, psihologiji i religioznom verovanju Ludviga Vitgenštajna” koja je napravljena na osnovu beležaka njegovih studenata. Vitgenštajnova razmišljanja i način na koji on razjašnjava različite probleme apsolutno su fascinantni. Ovde je, naravno, reč i o svojevrsnom stilu i retorici koja je čak i u beleškama sačuvana.
“Uzrok” se upotrebljava na mnogo različitih načina, npr.
(1) “Šta je uzrok nezaposlenosti?” , “Šta je uzrok ovog izraza?”
(2) “Šta je uzrok tvog poskakivanja?” “Ta buka.”
(3) “Šta je uzrok okretanja onog točka?” Tragaš za mehanizmom.”
Šta je uzrok? Pitanje deluje poput poezije. Možda zbog toga i bežimo od ozbiljnog suočavanja sa ovim pitanjem. Pogotovo kad se suočimo sa svakodnevicom. Ova, ovakva, svakodnevica Ovde traje već godinama, tačnije decenijama. Nije se umorio samo onaj koji se na njoj obogatio. Na sirotinji se najbrže bogati. To zvuči tako trivijalno ali je, na žalost, veoma precizno. Svakog dana čujem po neku rečenicu, delić velike priče, o sveopštem društvenom propadanju i nemoći. Čujem prodavačice u samoposluzi, mesara izbeglicu, stariju ženu iz pekare, vidim kao senku mršavog komšiju kako se provlači između parkiranih taksija, onda stalno pripitog B-a, koji stanuje u šupi u našem dvorištu i koji povremeno govori o tome da će se vratiti na Kosovo iako u Beogradu živi duže od dvadeset i pet godina. Vidim ljude kako su se smanjili i prozlili, kako im je teško ne samo da pomognu jedni drugima nego i da čuju jedni druge. Kao da se više niko nikome i ne žali. Otupelost.
Hoćemo li da pričamo o uzroku? Da li je u pitanju jedan ili mnogo uzroka? Da li da pričamo o centralnom ili o perifernim uzrocima? Da li su se uzroci skupljali ili je jedna smrt bila dovoljna da se sve raspadne? Da li nas je na dno povukao komunizam ili propast komunizma? Stvaranje ili raspad Jugoslavije?
Počeo sam da slikam tzv. faltane slike, na ispresavijanom papiru, sa idejom da rekonstruišem izgubljene porodične fotografije. Kako je vreme odmicalo tako su se teme širile i prožimale. Na kraju sam stigao do slika izmučenih, prebijenih muškaraca. Nasilje je postalo deo našeg postojanja. U nasilju i preziru prema ljudskom bolu i dostojanstvu ovaj svet sve brže i brže troši rezerve samopouzdanja i vere. Ljudi su se navikli na gadosti i neprijatnosti iako to ne žele da priznaju. Užas hipokrizije.
Možda sam do slika izmučenih lica došao čitajući jedan odvratan tekst, neka vrsta ispovesti, čoveka koji je bio organizator hvatanja i ubistva Ernesta Če Gevare. Nemam pojma zašto sam to uopšte počeo da čitam. Na jednom mestu taj monstrum govori o tome kako je Če užasno smrdeo kad su ga zarobili. O takvim stvarima normalan čovek ne može da piše. Uvek postoji način da se nešto, pa i ono najstrašnije, opiše tako da ne vređa ljudsko dostojanstvo i osećanje pristojnosti. Ukoliko ti je, naravno, stalo do toga. Novine koje su prenele taj feljton očigledno su uživale u čerečenju Če Gevare kao što svakog dana uživaju u mrcvarenju i vređanju običnih, anonimnih ljudi i dece. A onda pomislim na neke vršnjake, istaknute “levičare”, koji se fotografišu ispred Če Gevarinog postera, sa sve roleksom i drugim bogataškim ukrasima, i ponovo mi je muka.
Kako je strašno sve ovo u čemu učestvujemo? Ima li tome kraja?
Gde leži uzrok?
Kao kod Baš Čelika njegova moć. Na kraju samo vrabac.

 

86