O rezignaciji, 27. februar, ponedeljak

Vreme se prolepšalo. Nahrupili razni virusi, slinavitisi, kašalj. U kući, i oko kuće. Ruža je pala i skrljala nogu. Noga ufačlovana, mirovanje četiri nedelje. Danas ću da joj odnesem damske (lagane) štake. Razgovori o tome kako dalje skoro da su utihnuli. To predavanje sudbini je nešto najgore. Čujem sa sa Ahilom oko Lokatve. Kaže mi da će ovog proleća veoma da rade na operi. Ognjen završava osnovnu školu, Nikita će da se upiše u prvi razred, Đorđe ide na gradsko takmičenje iz matematike, Višnja glumata: O Bože! Proleće izgleda veoma udaljeno. Kao i sve što je dalje od nedelju dana. A onda sve protrči kao tren. Biće izbora za predsednika a to znači: ludila na pretek. Napravio sam novu sliku. Prvi put da nacrtam automobil. Neko me pita zašto a ja, u hipu: “Borba protiv rezignacije!”

 

 

DSCN2171

 

 

Igrom slučaja došao sam do štampanog eseja Teodora Adorna “Rezignacija” (O teroru pseudoprakse) koji je prvi put emitovan kao radijsko predavanje u Nemačkoj 1969. Iste godine (6. avgusta) Adorno je i umro. Imao je 66 godina.

Uvek sam zamišljao da je Adorno bio mnogo stariji, i da je umro u mnogo dubljoj starosti. Sećam se sam njegove “Filozofije nove muzike.” Čitao sam je sa oduševljenjem sedamdeset i četvrte u bolnici u kojoj sam bio dva meseca zbog nečega što se bilo pojavilo na mojim plućima. Imao sam dvadeset i šest godina. Zahvaljujući tom zdravstvenom incidentu bio sam oslobođen služenja vojske (u mirnodopskim uslovima) što je ispalo veoma zgodno i praktično. Još uvek su se osećali odjeci studentskih pobuna širom sveta, još uvek je trajao rat u Vijetnamu, u Nemačkoj je krenula Frakcija Crvene armije sa dvojcem Bader – Majnhof, a u Italji su već uveliko delovale Crvene brigade. Kod nas je bilo neko olovno vreme, posle smene tzv. liberala (Nikezića i Latinke), neka vrsta praznog iščekivanja ničega. Svet nije imao šta da ponudi što već nije bilo isprobano.  Neki od mojih prijatelja bili su po zatvorima zbog verbalnog delikta ili neprijateljskog udruživanja. I dalje smo bili ubeđeni da je budućnost nagnuta u levo nekako prirodno.  Neki su otišli na privremeni rad u inostranstvu koji će se posle niza godina pretvoriti u stalni.  Bio sam na bolovanju. Ivan je imao tri godine.  Onda se sledeće godine, u izdanju sarajevskog izdavača “Veselin Masleša” pojavila “Dijalektika prosvetiteljstva” , zajedničko kapitalno delo Maksa Horkhajmera i Teodora Adorna. (I dalje verujem da je neka vrsta prosvetiteljstva potrebna svetu.) Mislim da od tada nisam čitao Adorna. Ne znam tačno da li nije bilo prilike ili nije bilo potrebe.

Svaka reč u eseju “Rezignacija” napisana je tako kristalno jasno i precizno da mi izgleda kao da je Adorno ovo pisao u nekom posebnom stanju, kao da ga je zaposeo sam lično Duh vremena.  Sve prepoznajem.

Profesora Adorna bili su tih uzburkanih, pobunjeničkih godina (1968/69) kritikovali, pa i direktno napali, studenti. Par studentkinja je protestvovalo protiv njega, na predavanju,  i golim sisama. Oterali su ga sa časa! Koji blam! Zašto? Zato jer im nije pružio direktnu, praktičnu podršku. Iako se on u mnogočemu slagao sa zahtevima i političkim kritikama studenata odbio je da učestvuje u njihovim aktivnostima. Bio je rob Teorije. Znači: izdjnik Prakse. Koje ludilo!

Tekst o rezignaciji u neku ruku je i lična odbrana. U suštini, to je odbrana same suštine teorije, odbrana prava na razmišljanje i mišljenje.

 

“Mišljenje, piše Adorno, ionako nije intelektualna reprodukcija postojećeg. Sve dok ne odustaje, mišljenje je čuvar mogućnosti. Njegova neumoljivost, njegovo odbijanje da se brzo i lako zadovolji, odbacuje budalastu mudrost rezignacije. Utopijski aspekt mišljenja je utoliko jači ukoliko se manje opredmećuje kao utopija – dalji oblik regresije – čime bi samo sabotirao sopstveno ostvarenje. Otvoreno mišljenje pokazuje dalje od sebe. Sa svoje strane, kao oblik ponašanja, prakse, ono je mnogo bliže istinski preobražavajućoj praksi od stava slepe poslušnosti u ime prakse. S one strane svakog posebnog sadržaja, mišljenje je zapravo sila otpora, od kojeg se može otuđiti samo uz veliki napor. Taj naglašeni koncept mišljenja očigledno ne uživa ničiju zaštitu, ni postojećih uslova, ni ciljeva koje tek treba ostvariti, niti bilo kakvog bataljona. Sve što je jednom bilo mišljeno, može se potisnuti, zaboraviti, iščeznuti. Ali ne može se poricati da je nešto od toga opstalo. Naime, mišljenje u sebi sadrži element opšteg. Ono što je jednom bilo uverljivo mišljeno, moralo je biti mišljeno i drugde, među drugim ljudima: to uverenje prati čak i najusamljeniju i najbespomoćniju misao. Svako ko misli, ne podleže gnevu, koliko god bio kritičan: mišljenje sublimira gnev. Pošto misleća osoba nema potrebu da sebe muči gnevom, ona ne želi ni da njime muči druge. Sreća koja se budi u očima misleće osobe je sreća čovečanstva. Opšta tendencija ka potiskivanju usmerena je protiv misli kao takve.

Ta misao je sreća, čak i kada pokušava da utvrdi nesreću, tako što je naziva pravim imenom. Samo tako sreća može dopreti do opšte nesreće. Svako ko ne dopušta da ta misao odumre, ne može biti rezigniran.”

Ovaj tekst je napisano davne 1968. ili 1969. (Theodor W. Adorno, „Resignation“, Stichworte. Kritische Modelle 2, Frankfurt am Main. 1969. Prvi put emitovano kao radijsko predavanje, u Nemačkoj, 1969. Eng., T. W. Adorno, Critical Models: Interventions and Catchwords, New York, Columbia University Press 1998, str. 289–293. Takođe, T. W. Adorno, The Culture Industry: Selected Essays on Mass Culture, London, Routledge 1991, str. 171–175.  Prevod: Aleksa Golijanin, 2012. http://anarhija-blok45.net1zen.com)  Bile su to sasvim drukčije političke i društvene okolnosti nego danas.  Nemačka je bila podeljena, sa sve Zapadnim Berlinom kao centrom pobune, u Istočnoj Nemačkoj  na vlasti beše Ulbriht i Štazi, u Sovjetskom Savezu Breženjev i KGB. Svet je bio raskomadan Hladnim ratom koji je u Africi, Aziji i Latinskoj Americi bio itekako vruć i krvav. Mi smo bili nesvrstani, sa sve Titom, građanima, golootočanima, nacošima i udbom. Ja sam se upisao na Filozofski. Nisam bio svestan kako mladost može biti surova i nepravedna.  (Mi smo se, uostalom, divili našim profesorima bez obzira što nisu bili ni blizu Adorna.)

Danas dok čitam Adorna, i razmišljam o prošlosti, vidim da su izvori rezignacije i otpora veoma slični. I danas se očekuje akcija i pripadnost da bi uopšte bio primećen. Ali čemu, uopšte, biti primećen? Zar je toliko važno biti uočen? Zar razmišljanje, baš kao i bavljenje umetnošću, ne predstavlja najviši oblik prisustva i angažovanosti? Šta još da se napravi?

Nekada smo bili kritikovani od naših “svesnih” drugarica i drugova da se previše smejemo i da sve izvrgavamo ruglu. Mi smo se u mnogo stvari slagali sa njima, ali nismo mogli da prestanemo da razmišljamo o raznoraznim aspektima političke moći. I da se zbog toga smejemo. Bila nam je komična uloga revolucionara baš kao i branilaca svega postojećeg. Videli smo da se u toj podeli uloga gubio smisao svakog napretka i svake slobode.

Da agituješ, marširaš, pevaš, da se biješ, praviš molotovljeve koktele? Svestan sam onoga što se oko nas dešava. Svet Trampa i Putina ima svoje lokalne predstavnike po celom svetu, pa  i u Srbiji. Moć demagoga i populista potiskuje sve što je pristojno i racionalno. Oni, i takav način mišljenja, nisu slučajni, sporadični ekscesi. To je testo koje je raslo decenijama. Frustrirane i izmanipulisane generacije bez zemlje, znanja i sigurnosti, traže svoj deo kolača. Ujedinjeni su u onome što nemaju. Zbog toga su toliko nacionalisti, rasisti i ksenofobi. Oni su generator i meta najrazličitijih teorija zavera. Stare nepravde će da isprave nekim novim. Poravnaće moralne norme baš kao i planetu. Služiće se demokratijom kao oružjem agresivne manjine koje će se stalno predstavljati kao većina. Strah, prazna obećanja i apatija! Nada je izbrisana jer je deo starog sistema. To će, naravno, propasti, kao što sve vrste ovakvih ideologija propadaju. U međuvremenu će unesrećiti milione ljudi.

U međuvremenu bi trebalo i da se preživi. Valjda. I da se ne bude rezigniran od truleža i besa koji su se nakupili.

Ne sme se zaboraviti: “mišljenje je čuvar mogućnosti!”