Nova Godina, 2010-a
Vrlo često je prilično blesavo poslušati svoju djecu (dok su tinejdžeri). Ako to učinite, morat ćete prihvatiti razne vrste bizarnih događaja koji neminovno slijede. Zamislite na primjer da vaš obožavani podmladak želi pozvati gomilu prijatelja na zabavu prigodom nekog specijalnog dana, duboko uvjeren da ih može držati pod kontrolom. U ovom konkretnom slučaju bila sam ispunjena opravdanom sumnjom, ali budući da sam školski primjer permisivnog roditelja bila sam glupa i pristala. I, naravno, ovo se dogodilo, u mom stanu u Hagu, na posljednji dan 2009-e i tokom prvih sati 2010-e godine:
Bilo ih je dvanaestak – zastrašujućih stvorenja koja upravo drhću između djetinjstva i odrasle dobi. Povod je bio zahtjevan sam po sebi – proslava Nove Godine, što znači onaj jedan dan u godini kada je dopušteno više stvari nego obično. Priča bi bila preduga (iako zanimljiva), ako bi se minuciozno prezentirali svi detalji. Pa zato, samo ukratko, sažetak događaja: dvoje klinaca na rubu nesvjesti, mnogo više onih sklonih povraćanju, jedna slomljena vrata, neka prijateljstva dovedena u pitanje iako druga utvrđena, dvoje mladih gostiju protjerano iz kuće sljedećeg jutra … ali to mozda i nije tako bizarno. Što sam drugo očekivala? No ono što je unijelo malo zraka ili bar razlike u dinamiku proslave je kratak interludij koji se odvijao u prvom satu Nove Godine.
Dok je vatromet u gradu bio u punom jeku nekoliko momaka, naših gostiju, privelo je s ulice svog prijatelj (onog koji je potom pao na moja vrata sa, po njih, vrlo štetnim posljedicama). Sapleo se jer nije mogao vladati motorikom nogu, ali se mogao pohvaliti elegantnom sivkasto-žutom bojom lica. Stavljen je na kauč gdje je odmah odlučno zaspao. Ostali su, sretni i puni entuzijazma (ah, mladost!), ponovno izjurili iz stana kako bi vikati na hodniku, pripremili svoj vlastiti vatromet i plašiti moje strpljive susjede. Ostala sam čvrsto (iako lagano uzasnuta) sjediti za kuhinjskim stolom, nadajući se da će moja mačka preživjeti a živci mi poslužiti još nekoliko sati. Moja prijateljica Dubravka i njezin nećak (osim mene jedine odrasle osobe na žurci) plaho su mi najavljivali svoju namjeru o povlačenju iz situacije, malo zabrinuti za mene ali neskriveno ozareni perspektivnom izlaska iz krize. A onda je stigla moja prva susjeda, oboružana sa dvije čaše šampanjca. (Ona je prava haška dama, zubarica mojih godina, u normalnim danima uvijek profinjenih pokreta, besprijekorno odjevena i dotjerana.) Kad je vidjela uz mene jos dvije osobe u godinama koje legalno dozvoljavaju pice, žurno je otisla u svoj stan i vratila se za par sekundi u pratnji kćeri (koja je izgledala zbunjeno), noseci dvije dodatne čaše i još jednu bocu. Pitala sam da li je buka koju proizvode djeca previše za nju, a ona je iznenađeno rekla: “Koja djeca? Ja ih ne čujem.“ Oči su joj bile nježno svjetlucave. Sramežljiva kći je pobjegla natrak u njihov stan. Susjeda me obavijestila da je kod nje u posjetama bivši muz (otac odbjegle kćeri) koji ne može piti jer mora poslije voziti, a i inače je dosadno društvo. Precizirala je da se on nalazi na kauču i povjerila mi činjenicu da ga je prije dolaska k meni prekrila dekicom. Odmah mi je bilo lakše. Nastavile smo s nekoliko opuštenih i prljavih primjedbi o muškarcima općenito, pa su čak i moji prijatelji odlučili ostati nekoliko trenutaka duže jer je razgovor postajao zanimljiv a šampanjac se iskazao kao izvrstan. Upravo u tom trenutku je moja kći Lena protutnjala kroz dnevnu sobu, očigledno na granici očaja, ljuta na prijatelje koje nije mogla kontrolirati, lupila vratima (ta su preživjela) i sakrila se u svojoj sobi. Otišla sam, uspravna i odmjerenog koraka, vidjeti što je dodatno poslo po zlu. Kad sam se vratila moja susjeda je odlučila ipak se pridružiti svojima (vjerojatno misleći da sam i ja pomalo dosadna); ispratila sam je da budem sigurna kako ce uspjeti pronaći svoje zvono ili ključeve. S nešto napora i to je dobro prošlo. Dubravka i Stefan su shvatili da je pravi trenutak za konačni uzmak (iako su se vratili nekoliko trenutaka kasnije da dostave u moj topli dom još jednu žrtvu koju su našli ispred kuće – ovaj put djevojku slične boje lica kao prije opisana pojava). Omladina je nastavila ulaziti i izlaziti, dolaziti i odlaziti, buka je uporno nastavljala biti izazovna, a ja sam i dalje sjedila za stolom, uz bocu koju mi je ostavila susjeda, razmišljajući o životu na prilično generalan i maglovit način….
Dizajn : Fabio Divo
(Nije lako znati sto slijedi komplicirane vatromete i prelaske iz jedne godine u slijedeću. No svi smo čuli da je prvi dan važan jer će u njegovom stilu biti čitava godina. Što se mene tiče, 2010-a se pokazala kao vrlo dobra i važna za mene, najvise zahvaljujući jednom Leninom pitanju na njenom početku. Ali to je druga priča. Vrata smo popravili. I neke druge, ne baš materijalne stvari. Dakle, kako god godina započela, ne treba gubiti nadu!)
Mira Oklobdžija