Ne znam kad je poluvreme, 6. septembar, utorak

Dani tako brzo prolaze da ne mogu da zapamtim kad se šta desilo. Ništa posebno, svakako. Svakodnevne brige i jadikovke. Oko para, oko poslova, oko strašnog sveta sa kojim delimo ovo parče života. Naša strahovanja se polako ispunjavaju. Strah je zamenio nadu.

Kiša. Osveženje. Preko noći su složili stolice i stolove u kafićima pod vedrim nebom. Naš narod se ne plaši samo promaje već i oblaka, sivog neba, promene vremena generalno. Ta navika je, izgleda, presađena i u polje društvenosti. Teško se diže glas i buni protiv vlasti. Vlast je dobra i kad je najgora jer nudi izvesnost. Promene su kao promaja. Probija, pomera, zapetljava.

Kad mi je najteže uzmem da kuvam. Spremio sam punjene paprike. Prve ove godine. Danas sam ih razdelio. Uz punjene paprike obavezno ide pire krompir. Paprike se krčkaju u paradajz sosu. U pire se doda pavlaka za kuvanje. Uspeo sam da uguram i dve tikivice među paprike. Jedna paprika je ostala viška. Nisam kupio dovoljno mesa.

Na pijacu su stigli grožđe i smokve. Crvene paprike polako potiskuju zelene. Meso je poskupelo. Pa onda malo pojeftinilo. Dobili smo veliki račun za vodu. Kao da imamo bazen. Grad namiruje svoje gubitke. U domovima zdravlja i klinikama, ukoliko imate zakazan pregled ultrazvukom, zamole vas da sami kupite 50 mililitara specijalnog gela i papirne ubruse. Na taj način se javni dug drastično smanjio. Ako novac od poreza ne trošite na svoje građane, i njihove potrebe, naravno da ćete da uštedite. Prilično jednostavna logika.

Stalno hoću da kažem da postoji “onaj osećaj” da sam nešto zaboravio da, da… Kažem ili uradim? Nije to samo od godina. Čujem na svakom koraku o “onom osećaju”. Da će skoro biti propast sveta razumeo bih to kao instinkt samoodržanja. Ovako, kad se sve odigralo, kako se odigralo, “taj osećaj” je neka vrsta fantomskog uda. Izgubili smo, a još uvek  kroz nas prolazi neka vrsta struje da i dalje imamo. To će, naravno, nestati sa generacijom rođenom i odraslom u bivšoj Zemlji. A možda se kao sentiment, tačnije sedimentno osećanje, pojavi i posle našeg odlaska. Možda Jugoslavija oživi kao neopipljiva fantazma mimo svih evropskih integracija i ujedinjenja sveta. Ne tvrdim da je u toj, nestaloj, zemlji sve bilo idealno i bajkovito. Daleko od toga. Ali u poređenju dva vremena, jedne i sedam država (entiteta), jednopartijske države i višestranačja, obrazovanja, zdravstva, kulture, otvorenosti, značaja, nade i budućnosti… koliko je strašnije ovo u čemu danas živimo!

Čujem da galerija Grafičkog kolektiva uskoro postaje palačinkarnica. Zgrada u kojoj se, duže od šezdeset godina, nalazi Galerija, vraćena je starim vlasnicima. Prvo što su novi vlasnici poželeli da urade u ovoj velikoj i impozantnoj zgradi jeste da prodaju lokal u kojem je Galerija. Naravno, niko nema ništa protiv restitucije. Pod uslovom da ona nije selektivna i da postoje pravila “igre”. Ne možete jednim potezom da izbrišete postojanje jedne takve kulturne ustanove kao što je galerija Grafičkog kolektiva. Ili baš možete. Osim toga, koliko mi je poznato, novi-stari vlasnici su pre prodaje dužni da ponude gradu, ili republici, da oni otkupe prostor. Mada, ko kontroliše da li je ta forma ispunjena? Uništavanje kulturnog identiteta u Beogradu  sprovodi se svom silinom. To nije toliko politički program, mada postoji snažna doza klerikalnog i rojalističkog resantimana, koliko jedna masovna malograđanska samozaljubljenost. Imam utisak da svakog dana desetina hiljada domaćina, gazda i ženetina pilje u svoja obličja u ogledalima i ponavljaju: to sam ja, to sam ja…

Da imam fotografsko pamćenje i ja bih se, možda,  svako jutro obraćao samom sebi da potvrdim svoj identitet.

grafički

Sudbina Grafičkog kolektiva  ima za mene dodatno značenje. U ovoj sam Galeriji imao dve samostalne izložbe. U njoj su svoje slike izlagali mnogi moji prijatelji. Posle otvaranja izložbe obično smo išli u Mažu na piće. Odnosno, to je bila samo kafa i kisela jer nikada nismo imali para za žestinu. Ljilja Ćinkul je oduvek bila toliko posvećena Galeriji i ljudima iz likovne umetnosti da mi je nezamislivo da sve jednostavno nestane. Ali ovde stvari, i ljudi, nestaju preko noći. Samo glumci imaju kakvo-takvo poštovanje. Ostali, iz sveta umetnosti, a posebno slikari, pisci i muzičari, oni su kolaterala. Oni se trpe kao neka vrsta obaveznih rekvizita. Da bi političari imali mogućnost da ponekad pomenu kulturu. Odnos prema glumcima nije posledica nikakvog posebnog obožavanja i poštovanja pozorišta i filma već goli politički pragmatizam. Dobro je biti dobar sa onima koji su masovno popularni.

 

Dok sam pripremao punjene paprike palo mi je na pamet kako bi mogao da izgleda susret dva atoma vodonika negde u svemiru. Pitao bi jedan drugoga: je l vreme da se raspadnemo.

Još nisam smislio kakav bi bio odgovor. Možda: ne znam kad je poluvreme!

 

DSCN1959