Na današnji dan, 10. maj, utorak
“Na današnji dan, prije 83 godine, u Berlinu su nacisti spaljivali knjige.
Pjesnikinja Hilde Marx prisjeća se kako je njezina druga zbirka pjesama bila spaljena odmah nakon knjiga Thomasa Mann-a, budući da je alfabetski dolazio iza nje. To je za nju bio jedan od trenutaka najvećeg ponosa u njezinom životu.”
Šta se još zbilo na današnji dan? Mora biti mnogo toga. U mojem životu bilo šezdeset i sedam ovih datuma, od kojih bih, recimo, mogao da se sećam jedno šezdesetak. Koliko je tek obilje i bogatstvo pohranjeno u sećanjima drugih ljudi. Knjige, fografije, video i audio zapisi.. ovaj okean sećanja još više uvećava. Beskraj kosmosa najpreciznija je asocijacija sa prostorom sećanja.
Ono što nismo lično doživeli i iskusili, takođe može postati deo sećanja kroz ponavljanja priča i prikaza otisaka raznih medija. Neki put se jače, i “jasnije” sećamo onoga što su drugi doživeli, ili takođe samo čuli, ali uzbudljivo prepričali. Neki put je to neka rečenica ili opis iz knjige. Ta rečenica probudi potok asocijacija i zamišljanja. Na taj sam način bio u logoru, mučen i ubijan, čudom spasen, pošteđen, oslobođen… Bio sam borac za slobodu, rob u rudniku, zatočenik aparthejda, borio se na Siera Maestri, pomagao beguncima iz Gulaga, nalazio njihove odsečene uši sa porukama među deblima drveća iz Sibira, prepirao sam se sa Zogovićem a podržavao Krležu… i najzad postao Partizanov golgeter. Uništavanje knjiga nije, naravno, samo zgodna metafora o različitim ideologijama i opsesijama već realna stvarnost. To, naravno, nije počelo sa nacistima. Knjigocid ima drevnu tradiciju – pojavio se u Kini od pre više od dve hiljade godina, to je izgleda bila cena ujedinjenja cele zemlje pod jednim vladarom i dinastijom, zatim je bila mera različitih ujedinitelja i prosvetitelja, kako onih nepismenih tako i onih visoko obrazovanih. Knjige su uvek simboli nekog prošlog vremena koje je potrebno uništiti, potisnuti i zaboraviti da bi se okrenuo “novi list”. Mi smo sa našim listanjem odavno prešli sa knjiga na rialitije i tabloide. Više nije potrebno javno uništavati knjige. Sasvim je dovoljno da one postanu neka vrsta stranog tela koje se izbacuje iz zdravog organizma.
Osim autora marksista i dijalektičkih materijalista sve ostalo je tu. Očuvano. I zaboravljeno. U Srbiji, na sreću nije bilo čistki knjiga na osnovu pisma. To što neki idioti proglašavaju ćirilicu isključivim srpskim pismom nije se prihvatilo. Iako, uvek možeš da naletiš na nekog proroka koji će glasno komentarisati što pišeš latinicom a ne ćirilicom. Slična je stvar i sa ekavicom i ijekavicom. Sećam se da mi je neko, dok sam radio kao novinar, skrenuo pažnju da reč “nakon” nije srpska. Rekao sam mu: “Neka prvo bude nakon a drugi put neka bude posle!” Ne znam da li je razumeo. Super je da možeš da kombinuješ “nakon” i “posle”. Ali, recimo, da neko odluči da se to nikako ne sme spajati, pa da počnu da se spaljuju knjige koje sadrže ovu perverznu kombinaciju. Da li bi se neko pobunio osim autora knjiga? Autori bi, možda, pre toga već zbrisali u neko drugo podneblje. Mada, odavde se, kao pisac ili novinar, baš ne kreće tako lako. Pre sedamnaest godina bio sam u Berlinu i šetao preko spomenika spaljenim knjigama. Blizu Rajhstaga. Miša Ulman: Biblioteka. Prazne police. Samo prazne police.
Na današnji dan je otvorena izložba slika Marije Dragojlović “Fragmenti vremena”. Izložba u prostoru Muzeja grada. Prostor veličanstven, ali još u stanju tzv. sive faze. Ko zna kad će biti uređen. Bilo bi idealno da delovi prostora ostanu u sadašnjem stanju – sa sve golim nemalterisanim ciglama. Mnogo, mnogo ljudi. Neke nisam video skoro dvadeset godina. Gde smo se posakrivali? Gde smo još živi? Deo izložbe su stare porodične fotografije koje su uvećane i oslikane. To je početak. Onda putujemo kroz vreme. Nema spaljivanja i uništavanja. To je deo ljudskog karaktera. To nije priroda, to nije vreme. Anđeo koji nas posmatra sa vrha katedrale. Vendersov Berlin!
Kako se samo Hilde Marx ponosila što su njene knjige došle na red da budu spaljivane posle Manovih!
U opštoj propasti i uništavanju svega što liči na ozbiljnu kulturu i umetnost da li će biti nekoga da se seti današnjeg dana? Više nije reč ni o ponosu, ni o stidu, već o beskrajnom osećanju poniženosti.