Moji doktorati

Belgijski esejista Simon Leys, još uvek neprevođen kod nas, ako se ne varam, u jednom eseju kaže da danas ni Isus, ni Sokrat, budući da nemaju doktorat, ne bi dobili zaposlenje ni na najbednijem univerzitetu. Magistrirao sam 1977. godine, iz lingvistike, na univerzitetu Vejn Stejt, u Detroitu. Do lingvistike sam stigao sa filozofije (koja je, bar u Americi, da parafraziram Hesea, “samo za ludake”), s kratkim presedanjem na antropologiji. Američka antropologija nije Klod Levi-Stros. Znao sam de će biti belaja kad me je jedna profesorka zabezeknuto presekla čuvši ime “Bašlar” u jednoj mojoj rečenici: “To ovde ne može,” rekla mi je. “Ti u ovoj zemlji nema šta da tražiš.” Katedru za antropologiju sam morao napustiti kad me je šef optužio da sam marksista zato što sam citirao Juliju Kristevu. Lingvistiku sam uspeo da preživim; uspeo sam, za divno čudo, 1977. godine, da odbranim magistarski rad o psihofiziološkim paralelama između muzike i jezika. Zbunjena komisija nije znala šta da kaže, pa me je jedan član, doktor francuske književnosti, koji nije znao francuski, pitao: “A otkud vama te ideje?” Magistarsku diplomu nisam uspeo nostrifikovati kod nas, jer je šef komisije, Nikša Stipčevič, pobesneo što sam, u nekom kontekstu, upotrebio francuski izraz “je-ne-sais-quoi.” Summa summarum, imao sam posla s ludacima, i tu, i tamo. Bežeći od ludaka, zaposlio sam se, početkom 1980-tih godina, u izdavačkoj kući Gale (na srpskom: “gejl”) u Detroitu, koja je izdavala enciklopedije i priručnike iz raznih humanističkih oblasti, uključujući književnost. Jedino normalno vreme za mene, u toj izdavačkoj kući, gde su se, kako se ispostavilo, skupljali patološki tipovi koji nisu bili dovoljno poremećeni za univerzitet, bio je period od sredine do kraja 1980-tih godina, kad sam sastavljao biobibliografske jedinice za seriju Classical and Medieval Literature Criticism. Mnogo bolje od Britanike, jer je seriju uređivala Beograđanka po imenu Jelena Krstović. Borhesovski momenat! Oboje Dorćolci, iz iste osnovne škole (“Žarko Zrenjanin”), mada ne u isto vreme. Jedino zajedničko sećanje iz te škole bio je jedan manijak po imenu Sekula, koji je predavao fiskulturu. Nadahnut klasičnom tematikom kojom smo se bavili, reših da se vratim izvorima, bar na neki simboličan način, i sistematizujem moje totalno zbrkano (ne)poznavanje evropske književnosti. Ako uradim doktorat iz književnosti, mišljah, problem će biti rešen. Ništa lakše! Zahvaljujući vezi (teča, Mihailo Marković), dobio sam audienciju kod Nikole Miloševića. Zakazali smo sastanak u njegovom kabinetu na Filološkom fakultetu, na koji sam ja došao, čak iz Amerike, a na koji se on nije ni približno nacrtao. Kasnije smo se nekako našli, zahvaljujući telefonu, ali nikako nismo uspeli da nađemo zajednički jezik. Posle toga mi je on poručio, indirektno, da “imam kart blanš,” što sam ja shvatio kao poziv na nestanak. Pokušao sam nešto slično i za Zoranom Konstaninovićem, koji je došao na sastanak, u Akademiji nauka. Tu mi je pomogao Predgrag Palavestra. Kad sam pomenuo Kiša (Danila), profesor Konstantinović je mislio da govorim o Egonu Ervinu. I on mi je rekao, otprilike, da mogu da radim šta hoću. Međutim, kada sam se obratio Univerzitetu u Insbruku, gde je moj imenjak predavao, rekli su mi da je izrada doktorata veoma složen proces, apsolutno neizvodljiv sa daljine. Ove čudne stvari su se događale krajem 1980-tih godina. U to vreme me je Braca Palavestra pozvao na ručak u Klub književnika, da razgovaramo o mojim doktoratima. Pitao me je “da li mi gori pod nogama.” Nije mi gorelo pod nogama. Tražio sam, poput zalutalog fantoma, neko zajedništvo, na “svom” jeziku, u svetu ideja i intelektualnog istraživanja, zajedništvo koje ne postoji, jer, u tom intelektualnom svetu, kojem apsolutno ne pripadam, niko neće da čuje ono što neko drugi govori. Postoji i jednostavnije objašnjenje: ja sam tim profesorima bio monumentalno dosadan. U to vreme je na pariskoj Sorboni postojao savršen mehanizam za daljinski doktorat: kandidat je mogao da angažuje, honorarno, bilo koju intelektualnu veličinu, čak i čoveka koji nije sorbonski profesor, da mu bude mentor. Zamolio sam Mihaila Markovića da mi bude mentor. Glatko me je odbio, dodavši, u svom veoma ljubaznom obrazloženju, da bi mu to, da su okolnosti drukčije, bila velika čast, itd. Danas ne bih prihvatio doktorat da mi ga neko pokloni, mada volim kiselo grožđe. U ovoj idiotskoj doktorskoj odiseju ipak naziram sledeće naravoučenije: do gorepomenute odiseje ne bi ni došlo da sam odmah, ne libeći se, ne zamajavajući se sentimentalnim idejama o povratku, na samom početku prišao mentoru koji ne bi zaboravio da dođe na sudar, koji ništa ne zaboravlja, a čije je ime Anri Bergson.

Zoran Minderović