Melanholija na putovanju, 5. jun, nedelja

Petak, 3. jun. Pravi prolećni dan. Zamirisale lipe. Godišnjica 1968.   Još dve godine pa će biti pola veka. Apsolutno neverovatno, nemoguće i nedopustivo.

Pre nekoliko dana  naleteo sam na intervju sa Ljubišom Ristićem, starim znancem, kojega nisam sreo oko dvadeset godina. Iako živimo u istom gradu. Očigledno, u različitim dimenzijama. Ne bih se bavio Ljušinim intervjuom jer je u njemu pored tačnih činjenica, pogotovo onih vezanih za događaje iz 68, posejano i mnoštvo ličnih tumačenja i objašnjenja. Pogotovo oko njegove uloge predsednika JUL-a. Bilo je potrebno očuvati levicu! Kako to samo lepo zvuči. I to baš sa tim društvom: tajkunsko-udbaškim, sa sve Mirom Marković na čelu. Ostavimo se toga. Ljubiša Ristić je svoj talenat i vredna dela stavio u službu gomili psihopata, karijerista i lažova. Ni on, ni njegova biografija, nisu mogli da odbrane ono što je bilo neodbranjivo. Taj bedni privid levice u zemlji gde su vladali najgori nacionalisti i klerikalci, lopovi i obmanjivači, lažni bankari, pseudobiznismeni šverceri, a povrh svega i dileri droge i oružja, iznajmljene državne ubice i novinarski glasogovornici, da li je ta obmana bilošta dobro donela? Osim onih izabranih koji su se na krilima takve levice obogatili?

 

U subotu je stigla vest da je umro Mohamed Ali. To nas je takođe vratilo u prošlost. Na meč sa Frejezerom 1971. Neki taj meč nazivaju borbom veka. Gledali smo ga (8. mart 1971) oko tri sata ujutro. Ivan se rodio 16. marta. On je “gledao” iz maminog stomaka. Stari, crno-beli televizor, EI Niš, trpezarija u Dušanovoj 70.  O kako smo samo bili uzbuđeni i sretni. Mi, koji nikada pre toga nismo gledali boks. Mohamed Ali je bio simbol kao nijedan sportista pre njega. (Jeste Džesi Ovens na Minhenskoj Olimpijadi zbog Hitlera, ali on nikada nije postao ličnost koja se borila na takav način protiv nepravde, mržnje i nejednakosti kao Mohamed Ali.) Kad gledam današnju Ameriku ne mogu a da ne zažalim za svim onim kretenima koji su došli posle Kenedija bez obzira što su neki stvarno bili kreteni. Čini mi se da su bili gorostasi  u poređenju sa  Trampom i Klintonkom. Postojali su: Deng, Tito, Kisindžer, Brant, Palme… A tek Bimon sa njegovim skokom u dalj!  Svetska je elita sve bednija, a sa njom i ono što joj se suprotstavlja.

 

Zar to, samo po sebi, nije dovoljno za melanholiju?

 

U petak sam sa Filipom Davidom i Zoranom Hamovićem bio na otvaranju prvog sajma knjiga u Kragujevcu. Malo pričao i o svojoj knjizi. Okupilo se tridesetak ljudi. Većina stariji od pedeset godina. Video sam se sa Vidosavom kojeg takođe nisam video čitavu večnost. Stari kolega, karikaturista Mića Miloradović, koji je devedesetih radio u kragujevačkom Otvorenom klubu, priča mi o onome šta se dešava u gradu. Svuda je isto. Tužno i usamljeno. Kažu mi da je ovoliko ljudi na predstavljanju jedne knjige sasvim uspeo događaj. Dvadesetogdišnjaka skoro da i nema.

 

Tragično vreme u kojem su roditelji mnogo obrazovaniji od svoje dece i unuka. Ne vidim kako će taj trend moći da se preokrene.

 

Na povratku nas uhvati oluja. I pokvari se menjač. Ne radi: prva, treća i rikverc.  Jedva se dopeljasmo do Beograda. A da, dvoje ljudi je kupilo moju knjigu. Potpisao je. Ako ovako nastavim ubrzo ću da upoznam sve svoje čitaoce.

 

U međuvremenu mi je pala na pamet igra crtanja i prepoznavanja. Napravio sam u subotu model i poslao prijateljima koji se bave dizajnom. Bilo bi lepo ponovo otkriti lepotu igre. Kome se, međutim, obraćam?

Klincima?

Mohamedu Aliju?

 

Nacrtao sam usisivač i jednu torbu na kariranom stolnjaku.

Usisivač me nervira. Torbu nemam. Setio sam se, tek malopre, da torba liči na lekarsku, ali nekako pank – nije klot crna.

 

DSCN1738

 

DSCN1740

 

Danas je nedelja, Nole je osvojio Rolan Garos, Gorana se vratila iz Velike Hoće gde su imali koncert. Na prelazu iz Kosova u  Srbiju neki “naš” policajac ih je beskrajno zajebavao.

Sutra ujutro putujem u Rijeku i Pulu gde ću imati predstavljanje knjige. Baš da vidim koliko melanholija uspeva u komšiluku.