Klasična filologija

Godine 1970.  upisao sam se na klasičnu filologiju. Nakon mature, 1968. godine, prvo sam se upisao na Muzičku Akademiju, gudački odsek (violončelo) a onda na Filološki, grupa za anglistiku. Zatim sam sreo Svetlanu Kojić (sada Slapšak), studenta klasične filologije, i odmah zaključio da su druge studije totalna besmislica. To mišljenje nisam promenio. Moja odluka uopšte nije bila dobro primljena u krugu porodice. Za mog brata, Dragana, klasičnog muzičara, jedina smislena karijera bila je koncertna estrada; majka, književni prevodilac i profesor engleskog, navijala je za engleski. Moj teča, Mihailo Marković, nije mogao da shvati kako mlad čovek može da se opredeli za “povučenu karijeru”. Takođe mu se nije dopadao profesor književnosti, Miron Flašar, koji na sednicama profesorskog Veća “nikad nije uzimao reč u diskusijama o politici”. Budući da sam očekivao atmosferu Heseove Kastalije, klasična katedra me je strašno razočarala. Na časovima latinskog bilo je najviše studenata drugih grupa, kojima je latinski bio obavezan predmet, i, samim tim, duboko odvratan. Grčki nam je predavala jedna gospođa Obradović, koja, ma koliko se trudila, nije mogla, nekim volšebnim preobražajem, postati ličnost iz Heseove “Igre staklenih perli.” Malo bliži nekom zamišljenom heseovskom arhetipu bio je veoma interesantni Miron Flašar, ali je on na nas studente gledao kao da smo mravi. Jedina svetla tačka u tom akademskom sivilu bila je Ljiljana Crepajac, profesor istorijske gramatike. Prošle godine me je Institut Catholique de Paris primio kao studenta teologije. Reć je o novopečenom “onlajn” programu. Odmah sam hteo da navalim na latinski, ali kurs je propao, jer se, kako me je sekretarijat ubeđivao, niko osim mene nije prijavio. Srećom, grčki je privukao dovoljan broj studenata, pa sam, eto, ponovo među mojim rečnicima (Bajiev Francusko-grčki rečnik, koji je, kako je Svetlana govorila, mnogo teži od njene mačke), gramatikama na nemačkom (kojima “zastrašujem” druge studente) i drugim knjigama iz prošlosti. Svaka čast Marselu Prustu, ali od njegove monumentalne rekonstrukcije prošlosti mnogo je moćniji moj udžbenik grčkog koji prelistavam, eto, više od 40 godina: “Elementi grčke glotologije” Milana Budimira (koji je mojoj majci predavao latinski) i Ljiljane Crepajac (koja mi je predavala istorijsku gramatiku grčkog i latinskog). Danas, moja nastavnica grčkog je pravoslavna Grkinja po imenu Ana, koja je mlađa od moje ćerke. Često se čujem sa Svetlanom. Razgovaramo o sigmatskom futuru i sličnim temama. Vreme ne postoji.

Zoran Minderović