Kivi, 7. jun 2018, četvrtak

Juče, u Drinčićevoj, u  blizini Bajlonove pijace, oko četiri sata posle podne, vidim ženu obučenu u crnu jednostavnu haljinu, sa kratkim rukavima, pedesetih godina, krupna, prilično odbojnog, grubog izgleda, kako izlazi iz obližnje kapije (brojevi 19 ili 21). U jednoj ruci ima malu providnu kesu. Drugom rukom, desnom, izvlači iz kese nešto okruglo, čini mi se braon boje i odlučno baca na trotoar, a onda to snažno zgazi nogom. Tako tri puta. Pomislih: ne vadi, valjda ludača, pseća govna da ih razmaže po asfaltu. Prođe pored mene, u pravcu Bajlonove pijace. Ima bezizražajan izraz na licu i veliki srebrni krst oko vrata. Kad je malo odmakla polako prilazim mestu zločina. Vidim tri zgažena kivija. Hvala bogu, nisu govna.

Ali taj postupak, nekako ritualan, natera me da razimišljam o ljudskom ludilu.

– Da li je to izraz samo mržnje i besa prema kiviju?

– Možda neka vrsta urođene odvratnosti?

– Da nije protest protiv egzotičnog, novog voća koje se uselilo među naše jabuke, trešnje, šljive?

– Možda je ova tri kivija dobila na poklon od nekoga koga baš ne voli?

– Možda na ovaj način izražava radost, bes ili tugu zbog nečega?

– A možda je kivi, sam po sebi, simbol nečega toliko sramnog i grešnog da to ne smemo ni da izustimo?

Biće da je ovo poslednje u pitanju.