Kardiogram od Mire Oklobdžije
U Petrovoj ulici, kamo smo preselili iz Gundulićeve kad mi je bilo šest godina, živjeli smo u velikom stanu sa četiri balkona, na prvom katu. Ispod nas, u povišenom prizemlju, živjeo je veliki filozof Milan Kangrga. Kad me ekipa iz dvorišta prihvatila, igrala sam se i sa njegovom kćerkom Vesnom. Naravno, tada još nisam imala pojma kako će se s vremenom moj svijet (i svjetonazor) približiti onome moga susjeda. Tada (a ponekad i kasnije, na fakultetu) zvao me “Žaba”, ne znam zašto ali me nije smetalo. Bio je poseban, duhovit, glasan i temperamentan i tu se, s godinama, ništa nije promijenilo. Ja sam rasla i mijenjala se, iz šutljive klinke do studentice Filozofskog fakultete, polako ali sigurno sve glasnije i jasnije (oko prvog sam sigurna; što se tiče jasnoće, tu se nadam).
Iz Kangrginog stana ponekad su se mogli čuti zvuci užarene rasprave, iako je moj pod, nažalost, propustao samo vibracije glasova pa mi je sadržaj izmicao. Vjerojatno ga tada, u mojim njeznim godinama, ne bih ni razumjela. Drugim prilikama dolazili su do mene entuzijastični (iako često disharmonični) glazbeni uzleti. Činilo mi se da se malo popilo (što, gledajući iz današnje perspektive u ta davna vremena, nije bilo ni najmanje čudno). Članovi zbora bili su moji budući profesori – Rudi Supek, Ivo Kuvačić, Danko Grlić i, sudeći po snazi kakofonije, još poneki humanist. Što sam više odrastala dublje su me zanimali svi ti ljudi, njihovi razgovori, ideje, akcije. Kad sam dogurala do fakulteta mnogo štošta mi se objasnilo. Doznala sam za “Praxis” i Korčulansku ljetnu školu, ideale i prepreke, političke angažmane i njihovu opstrukciju. Vrlo brzo sam se počela osjećati kao kod kuće u društvu onih koje režim baš nije simpatizirao. Pozicije okrenute promjeni svijeta i osvajanju slobode, kritike i nemirenja sa jednoumljen bilo koje vrste mogla sam lagodno prihvaćati kao svoje….
Kangrga je pisao mnogo i dobro, u svakom slučaju – po mom ukusu. Tako je jednom zapisao: “Patriotizam je – usprkos tome što „lijepo zvuči“ na prvi pogled – ipak jedna bitno egocentrična pozicija. Zašto? Upravo zato što već u njegovu pojmu (bitnom određenju!) leži nepoštovanje čovjeka kao čovjeka, pa se poput nacionalizma svodi na puku biologijsku (da ne kažemo „zoologijsku“!) osnovu i bitnu orijentaciju…nacionalist je primitivna, zaostala, nezrela, ljudski još-ne-oblikovana, u sebi još-ne-oplemenjena, neizgrađena, unutrašnje šuplja psiha i egzistencija…..“ Nije čudo da su ga studenti i kolege voljeli i poštovali, a političari (u doba Jugoslavije kao i poslije) napadali. Mnogo njegove energije (kao i one pjevača iz „stana ispod“, a kasnije i moje i brojnih drugih prijatelja iz Zagreba, Beograda, Ljubljane) otišlo je na suprotstavljanje sterilnom odbijanju i proganjanju kojim su se zdušno (i plaćeno) bavili partijski pa zatim nacionalni vjernici, užasnuti od svega novog i progresivnog, utopijskog i hrabrog, drugačijeg, „ljevičarskog“. Kangrga je ostao svoj, sigurno umorniji ali nikad pripitomljen ili spreman na kompromise.
Budući da sam studirala sociologiju susjed mi je predavao tek početkom osamdesetih, na postdiplomskom. Najjasnije mi se urezao u sjećanje jedan dan na fakultetu, u auli punoj studenata. Ušao je svojim odlučnim i brzim hodom, noseći u jednoj ruci torbu a ispod druge nekoliko tomova iz sabranih djela Marxa i Engelsa. Uredno je složio knjige uz rub katedre, odložio torbu i rekao „Samo da bude jasno, optužuju me da ne poštujem Marxa i ne znam ništa o marksizmu. Ovo su moje knjige, sve pročitane i shvaćene…“. Nemam pojma koja je bila tema predavanja; sjećam se kraja sesije. Kangrga je ustao, okrenuo se prema crnoj školskoj ploči, uzeo kredu i nacrtao dugu, ravnu liniju. Onda je pogledao prema nama i rekao: „Kao sto vidite, ovo je linija. Kod nas oni na vlasti tvrde da je ispravan život onaj „na liniji“.“ Onda je napravio jos jednu, ovaj put valovitu liniju koja je išla ispod i iznad one ravne. Mi smo cekali rasplet dizajna koji je ubrzo uslijedio. „Nije potrebno biti doktor da bi se shvatilo. Ovo je kardiogram. Život je ispod i iznad ravne linije. Ravna linija predstavlja smrt.“
Mislim da među nama nije bilo nikog tko nije razumio, bar u tom trenutku, što misli filozof koji je, pred kraj života, 2001 (umro je 2008), napisao knjigu sa nezaboravnim naslovom – „Šverceri vlastitog života“.
Žaba
